Mazda Epic Drive (Turska) – Mala Azija za velike užitke

Postoje brendovi koji proizvode automobile. A postoje i brendovi koji proizvode vozačke automobile, one koji od točke A do točke B generiraju istinski užitak vožnje. Jedan od takvih brendova je i Mazda. Njihov aktualni slogan ‘Drive Together’ možda i najbolje opisuje filozofiju brenda, s osnovnim ciljem sjedinjenja vozača i stroja. A event ‘Epic Drive’ najbolje utjelovljuje spomenutu filozofiju.

U konkretnom slučaju, ovo je Mazdina osma po redu epska vožnja na kojoj smo imali priliku uživati u spektakularnim krajolicima i raznovrsnim, zahtjevnim vozačkim cestama u zabačenijim dijelovima kugle zemaljske, na lokacijama koje vjerojatno nikada ne bismo ni posjetili. Za godinu 2022. odabrana je istočna i sjeveroistočna Turska, što načelno nisu turistički orijentirani predjeli ove transkontinentalne zemlje s gotovo 85 milijuna stanovnika.

Pritom, regija Istočna Anatolija nudi iskonski doživljaj Azije i potpuni, sveopći odmak od europskog kontinenta i europske kulture. Sva čula upijaju drukčije podražaje, pa smo novi CX-60 i redizajnirani CX-5 doživjeli u nekom novom svjetlu, ali i cestama daleko od zone komfora.

Ruta je započela u gradu Ürgüpu, smještenom u Kapadokiji. Nakon noćenja u šarmantnom hotelu sa sobama ukopanima u stijenu (Yunak Cave Hotel), u navigaciju ukucavamo rutu koja nas vodi do Elaziga, udaljenog punih 600 km. Kapadokija je čarobna, na jutarnjem obzoru vidimo i nekoliko balona koji odmah prizivaju slike s plakata istaknutih na izlozima putničkih agencija.

Uz cestu su i karakteristične, čudnovato oblikovane stijene koje strše u zrak, ali vremena je premalo da bismo istraživali podzemne gradove i sve njihove čari. Navodno ih ima na desetke, a Derinkuyu seže čak 85 metara pod zemlju i mogao je primiti do 20.000 stanovnika. Morat ću pročitati Malnarovu knjigu ‘U potrazi za Staklenim gradom’ jer zaista nemamo vremena spuštati se u špilje Kapadokije i osjetiti pravi trogloditski način života. Pred nama je vožnja i samo vožnja, kombinacijom magistralnih cesta i makadamskih puteva koje Mazdini SUV modeli svladavaju bez većih poteškoća.

Uz povišenu podnicu i pogon na sve kotače, ali i sasvim obične cestovne ljetne gume, dizelski CX-5 koji smo vozili prvog dana nigdje nije ustuknuo. Jasno, uz uvjet da na makadamskim dionicama ne vozimo brže od 25 km/h, kako gume ne bi ‘izdahnule’. Sprej za krpanje u tim slučajevima nije od velike pomoći, no detaljno razrađena organizacija pobrinula se da nam na raspolaganju stoje i rezervni kotači.

No, ni rezervni kotač neće biti od velike pomoći ako pogrešno procijenite, odnosno podcijenite jedva dva metra širok put koji vodi uz gornji tok Eufrata. Stone Road Kemaliye poput zmije se provlači kroz tamni kanjon s dubokim usjecima do kojih ne dopire sunčeva svjetlost. Cesta je dugačka svega 8,7 km i povezuje Kemaliye sa središnjom Anatolijom, a budući da ju je tadašnja vlast proglasila preskupom, izgradili su je lokalci i to bez ikakve pomoći strojeva!

Prva tri kilometra vode kroz masivne stijene koje su prokopali ničim drugim doli krampovima i lopatama, a sve pomalo podsjeća na golemi mravinjak. Vlasti su bile impresionirane, ali su nevoljko priskočile u pomoć, pa je tričave 132 godine kasnije, uz povremene višegodišnje pauze, dovršen ovaj velebni pothvat koji je konačno otvoren u kolovozu 2002.

U početku je cesta bila dovoljno široka samo za pješake, a naknadno je proširena kako bi njome mogle prolaziti zaprege i vozila. U nepunih devet kilometara prošli smo kroz 38 tunela, što znači da smo vozili kroz stijene duž pet kilometara. Gdje god okreneš glavu zastaje dah, ali vozačev pogled mora biti dobro fokusiran jer uz 30-metarske litice nema nikakvih ograda ni rubnjaka, a cesta je mjestimično uža od dva metra. Sunovrat u ponor Eufrata značio bi i definitivan kraj za ljudstvo i tehniku, no Mazda CX-5 je uz poprilična iskušenja svladala ovu dionicu. Da, imali smo i jedno mimoilaženje s lokalcem za upravljačem Renaulta 12, no uz malo taktiziranja i precizno navođenje uz rub litice, nastavili smo svatko svojim putem.

Nakon noćenja u Elazigu ruta vodi prema sjeveru i do obale Crnog mora predstoji vrlo zahtjevnih 500 km preko zloglasnog prijevoja Derebasi na državnoj cesti D915. Mijenjamo automobile i sjedamo u CX-60 PHEV, izlazimo iz hotela i već nakon dvadesetak kilometara stižemo na obalu Eufrata. Pristanište uvelike podsjeća na prilaz nekoj od skela, trajekt nam je pobjegao pred nosom, ali vožnja do druge obale traje desetak minuta, otprilike koliko i ona na relaciji Prizna-Žigljen. Samo je neusporedivo jeftinija, jer od susretljivog ‘konduktera’ kupujemo kartu za vozilo i dva putnika po cijeni od 35 turskih lira, što je nekih 14 kuna, odnosno dva eura.

Dan se tek budi, Sunce je nisko na obzoru, pa vrijeme kratimo ćakulom s lokalnim ribarima. Koristimo kombinaciju bazičnog engleskog, kimanja glavom, smješkanja i gestikuliramo rukama. Konverzacija ide svojim tokom. Vrlo su susretljivi, pitaju odakle dolazimo, ali pojam Croatia im nije osobito asocijativan, pa koristimo domaći izraz Hrvatistan i sve postaje jasno. Zagledavaju Mazdu CX-60, fokusiraju pogled na senzore, radare i kamere, čude se modernoj tehnici. Riba iz noćnog ulova još nije stigla na lokaciju, šteta, baš bih volio zagristi fetu soma s gradela, jer sudeći po kuhinjskim pomagalima i posudama ovdje fiš-paprikaš nije dio ponude.

Ukrcavamo se na trajekt koji više podsjeća na golemu skelu s nadgrađem. Ljubazni kapetan nakratko mi je prepustio kormilo, pa mogu reći da sam jedan od rijetkih Hrvata koji je ‘brodio’ Eufratom. Pristajanje ipak prepuštam kapetanu, iskrcavamo se i cesta nas vodi u planine, uz izraženi uspon. Općenito, ceste po ovom dijelu Turske su vrlo dobre kvalitete, a konfiguracija dopušta i brzine vožnje daleko iznad ograničenja. K tome, promet je izrazito rijedak, a policijske patrole još rjeđe, pa nas tek povremeno stegne u grlu kad u daljini vidimo policijski automobil uz cestu. No, u 99 posto slučajeva to je obična kartonska dvodimenzionalna maketa, po putu smo ih vidjeli više desetaka. Zgodan, efektan i nadasve jeftin trik, posebno kad je kartonski pano opremljen s rotacijskim bljeskalicama u crvenoj i plavoj boji.

Nakon višesatne vožnje brojnim usponima i visoravnima, stižemo do prave vozačke poslastice. Kao šećer pred sami kraj epske vožnje prilazimo zloglasnom prijevoju Derebasi na turskoj državnoj cesti D915, koja spaja gradove Bayburt i Trabzon na obali Crnog mora. Vozimo visoko, nebu pod oblake, ali tijekom prijepodneva padala je obilna kiša i već na polovici uspona ulazimo u bijele maglovite oblake. Vidljivost je mjestimično manja od deset metara, osjećaj je kao da vozimo kroz bocu mlijeka, što dodatno podiže dramatiku.

Nažalost, tog popodneva uskraćeni smo za spektakularne vizure koje vidite na Mazdinim fotografijama, što nije ništa čudno jer prijevoj je otvoren svega šest mjeseci u godini, a u jednom danu mogu se izmijeniti sva četiri godišnja doba. Mi smo se očito našli usred zime, jer termometar ispisuje vrijednost od svega 5 stupnjeva Celzijevih. Makadamska podloga je surova, serpentine vrlo uske i većinu ih je nemoguće ‘smotati’ iz prve. Srećom, prometa iz drugog smjera nema, jer mimoilaženje je izvedivo tek na pojedinim serpentinama. Zadnje što želimo je voziti u rikverc stotinama metara uz rubove litice. Stoga nema sumnje da je riječ o jednoj od najsmrtonosnijih cesti na svijetu, sasvim uz bok bolivijskom North Yungas Roadu.

Uspon, odnosno u našem slučaju nizbrdica mjestimično iznosi 17 posto. Drugim riječima, u svega pet kilometara promijenili smo nadmorsku visinu od 300 m. Izjednačavamo tlak u ušima, dlanovi se znoje dok prolazimo kraj kolega iz Poljske koji su imali i peh i probušili gumu. Mi smo imali više sreće i spustili smo se u podnožje bez oštećenja. Ispada kako dvotonski SUV na običnim ljetnim gumama ima i formu i funkciju. Do sljedeće epske vožnje – Konnichiwa!