Dacia Sandero ECO-G na putu do Milana – 1400 km bez točenja

Oh, kakva lagodnost i bezbrižnost. Za razliku od vožnje električnim automobilom, u kojem češkanje po glavi počinje nakon 200 km ili čak ranije, a svakim sljedećim kilometrom raste nervoza u potrazi za punjačem, u Daciji smo se češkali po nekom drugom mjestu. S punim spremnikom eurosupera od 50 litara i LPG-a od 40 litara zaputili smo se na dvodnevno putovanje na najznačajniji svjetski sajam motocikala i prateće opreme, EICMA Milano. Uz pretpostavku da Talijanima, pa ni Slovencima nećemo ostaviti niti jedan euro za gorivo. Kažu da je pretpostavka majka svih zaheba, ali ovog puta nije bilo tako, jer smo uspjeli u inicijalnom naumu. I to bez pretjerane pažnje, autocestom u umjereno brzom ritmu, s tempomatom postavljenim na 135 km/h kad god su to uvjeti na cesti dopuštali.

Paradoks prvi

Automobil s plinskom instalacijom kupuje se zbog uštede u gorivu. Računica je jednostavna, potrošnja plina veća je za litru-dvije, ali je energent upola jeftiniji, pa ne treba biti Einstein kako biste napravili projekciju ušteda na vlastitom primjeru. I što je najbolje u slučaju Dacije, tvorničku plinsku instalaciju praktički dobivate na poklon. Zapravo, na poklon je bila sve donedavno, sada doplata iznosi 3000 kn, što zbog rekalkulacije cijena, što zbog CAFE standarda (Corporate Average Fuel Economy) kojeg se pridržavaju proizvođači automobila, s ciljem smanjenja emisija CO2. Dacia se naime odricala dijela prihoda kako bi popularizirala vožnju na LPG, ali sada taj ‘luksuz’ naplaćuje iznosom koji je još uvijek u sferi simbolike, gledajući sve protuvrijednosti koje dolaze s originalnom plinskom instalacijom.

Ipak je sve tvornički ugrađeno, kako se kaže, ispod čekića, uz tvorničku garanciju. I suprotno uvriježenom vjerovanju, odnosno činjeničnom stanju da benzinci pokretani plinom gube dio snage, Dacia se ne ponaša tako. Upravo suprotno, benzinski 1.0 TCe ima deklariranu snagu od 90 KS, dok isti taj motor s tvorničkom plinskom instalacijom broji 10 više, odnosno okruglih 100 KS. Kako je to moguće? Jednostavno, mali turbomotor tvornički je podešen (mapiran) kao da mu je LPG primarno gorivo, a eurosuper sekundarno. Osim u snazi, razlika je i u okretnom momentu jer na plin postiže 10 više, 170 umjesto 160 Nm. I to se itekako osjeća pod desnim stopalom. Subjektivno, Sandero na LPG ima bolji odaziv na gas (da, baš na gas), žustrije ubrzava i lakše održava visoke brzinske prosjeke.

Dva spremnika goriva

I dok benzinski automobili B i C segmenta teško mogu ‘dobaciti’ preko 700 km, Sanderu ECO-G to je tek prvo poluvrijeme. U redu, riječ je o dva spremnika pa ne bi bilo pošteno povlačiti izravne paralele s benzinskim konkurentima, ali spremnik plina ne zadire u prtljažni prostor, već se ugnijezdio na mjestu rezervnog kotača. Ako ste pehist, postoji mogućnost da negdje razrežete gumu pa ju ni kit za krpanje neće spasiti, ali to je zapravo jedini uvjet na koji morate pristati. Uostalom, na to mora pristati velika većina kupaca novih vozila, jer rezervni kotač, pa čak i onaj smanjenih dimenzija, sve je rjeđa pojava u gotovo svim klasama automobila.

Impresivan radijus

S oba spremnika puna do čepa krenuli smo iz Zagreba i čitavu dionicu kroz Sloveniju vozili smo s tempomatom postavljenim na 135 km/h. Brzo smo ušli u Italiju, ali već oko Venecije gustoća prometa smanjila nam je brzinu kretanja na 115-120 km/h. Tu su počele i prve kapi kiše koja nas je pratila nadomak Milana, što je zasigurno uzelo danak u potrošnji, baš kao i zimske gume. U ritmu prometa Autostrade prevalili smo točno 560 km, nakon čega je LPG-spremnik presušio, a Sandero je bez imalo kašljucanja nastavio sagorijevati eurosuper. Gotovo da smo stigli na cilj, a još nismo potrošili ni kap benzina. Impresivno, jer u plinski spremnik (INA, Zagrebačka avenija 90) bili smo nagurali 42 litre, što dovodi do prosječne potrošnje od smiješno niskih 7,5 l/100 km (putno računalo ispisalo je prosjek od okruglih 8 l/100 km). Uz takve brojke potrošnje, ako uzmemo Zagreb kao polazišnu točku, Sandero ECO-G može doći i vratiti se iz Milana ili recimo Ulma, Praga, Košica, Debrecina, Temišvara, Niša, Budve. O takvom dosegu bez potrebe za nadolijevanjem goriva, dizelaši mogu samo sanjati.

Putne kvalitete su na broju

Budući da se kotrlja na Alijansinoj platformi CMF-B, ali nešto nižih specifikacija nego u slučaju aktualnog Clija, Sandero ostavlja dojam vrlo konkretnog automobila B-segmenta. Ugodno nas je iznenadila zvučna izolacija u visokom tempu, jer šumovi i vrtloženja zraka izraženije prodiru u putničku kabinu tek iznad 145 km/h. Razliku čini šesti stupanj prijenosa, jer pri 3000 o/min brzina kretanja je tik ispod 140 km/h i tada se još uvijek može normalno razgovarati i s putnicima na stražnjoj klupi. Ali, vozač treba računati da je tempomat klasični, dakle bez radarske funkcije, a Talijani kakvi jesu, u lijevoj traci Autostrade znaju biti vrlo napadni, intenzivno koče i održavaju vrlo kratak razmak, stoga nema opuštanja. Opustiti se može tek desni lakat na sasvim solidnom osloncu. Sjedala su donedavno bila jedna od slabih točki na Dacijinim modelima, ali nakon 6,5-satnog putovanja s jednom kraćom pauzom za espresso, na cilj se stiže bez ikakvih nuspojava u leđima.

Vraćam se Zagrebe tebi

Nakon noćenja u Milanu i cjelodnevnog obilaska sajma motocikala, u ranim popodnevnim satima vraćamo se nazad. Sandero već nepunih 100 km sagorijeva eurosuper, ali čini se da neće biti potrebe za dotakanjem manje količine goriva u povratku prema Zagrebu. Od Milana do Venecije držimo solidan putni ritam, u pravilu smo u lijevoj traci i tempomat uglavnom držimo na 140 km/h, tek povremeno se sklanjamo s puta tipovima sa zalizanim frizurama koji bjesomučno ‘prže’ svoje Alfe, Lancije i BMW-e. A bio je i jedan bijeli Fiat Ducato koji nam je skoro ‘ušao’ u gepek.

Oko Venecije ponovno nailazimo na gust promet, u desnoj traci Autostrade kolona šlepera vozi 90 km/h, pa je i propusnost lijeve trake osjetno manja. Ispisani preostali doseg djeluje umirujuće, u Sloveniji nas hvata mrak, pa zaključujemo da LED kratka svjetla vrlo uredno obasjavaju prometnicu ispred nas. Za dugim svjetlima nema potrebe, ali tada se u priču uključuju halogene žarulje. Matematički rečeno, Sandero nema full LED tehnologiju, ali ako je riječ o dvotrećinskoj većini (dnevna su također LED-ice), onda Sandero većinski ima LED svjetla. A svjetla Zagreba grada ugledali smo u kasnim noćnim satima i zanimljivo je što se lampica rezerve još uvijek nije bila uključila. Zasvijetlila tek sutradan ujutro, nakon čega se može prevaliti još barem 60 km u nježnijem tempu. I kada bismo ponovno napunili oba spremnika do vrha, Sandero bi iz Zagreba mogao ‘u jednom dahu’ dohvatiti Pariz, Amsterdam, Gdanjsk, Kijev, Istanbul, Atenu ili bilo koju drugu destinaciju udaljenu 1400 km. Impresivno, zar ne?