

Ljudsko oko u sekundi do mozga može prenijeti deset milijuna informacija. Mozak pak u jednoj sekundi može provesti i do deset milijardi analognih računskih operacija. Tako je, primjerice, potrebno 0,18 sekundi da mozak prepozna potencijalnu opasnost, obradi je kao informaciju te je brzinom svjetlosti pošalje kao impuls kroz mrežu živaca dugu 5,8 milijuna kilometara, sve do mišića koji treba pobuditi. Konkretno, mišiću su potrebne 0,2 sekunde da nogu premjesti s papučice gasa na onu kočnice. Dakle, da bi se nadmašio kognitivni kapacitet ljudskog tijela, potrebna je poprilično velika senzacija. Recimo, nešto poput – Ferrarija 812 Superfasta!
Riječ je o automobilu koji je mnogo više od V12 top-modela, prije bismo ga mogli prozvati Ferrarijevim teškim radom u trajanju od sedam desetljeća. V12 i Ferrari su kao prst i nokat, ujedinjeni otpočetka, nezamislivi jedno bez drugoga. Prvi Ferrari – 125 iz 1947. – pod prednjim poklopcem motora imao je 1,5-litreni V12 sa 118 KS koji je razvio Gioacchino Colombo. Kao i kod svih poznatih dinastija, od nasljednika se uvijek očekuje više, pa je tako slučaj i s ovim Ferrarijem.
A kojoj dinastiji uopće pripada Superfast? Osnova serije limitirane u 799 primjeraka je F12 tdf koji su inženjeri snažno unaprijedili. V12-agregat je dobio nove glave cilindara, klipnjače, klipove, varijabilne usisne kanale i izravno ubrizgavanje s pritiskom povećanim na 350 bara. Uz to, hod motora povećan je 2,8 mm pa obujam odsad iznosi 6,5 litara, snaga je porasla na 800 KS, a okretni moment na 718 Nm. Riječ je o najsnažnijem atmosferskom motoru koji je ikad urlao u jednom serijskom automobilu.
Snaga pogonskog agregata se preko kardanske osovine prenosi do sedmostupanjskog mjenjača s dvostrukom spojkom koji je na stražnjoj osovini ugrađen prema transaxle-principu. Mjenjač reagira 30 posto brže no prethodnik te je kraće stupnjevan. Tako su inženjeri u posljednjih 2000 okretaja (od 8900 koliko iznosi limit) dobili čak 50 KS više, što će najviše goditi tijekom vožnje po trkalištu.
Sada kada smo zaključili teoretski dio, vrijeme je za praksu. Crveni Superfast presijava se pod neonskim svjetlima naše podzemne garaže, na mirovanje nije navikao ni on, a ni mi. Testove handlinga ćemo, naravno, odraditi na poligonu u Boxbergu.
Silina nemira
Testni Superfast ima školjkasta sportska sjedala s ‘tregerima’ vezanim u četiri točke. Njih smo svaki puta nehotice zategnuli toliko snažno da smo ostali bez zraka, i tako nekoliko puta tijekom toga čudesnog dana. No, sve ostalo ide kao ‘podmazano’ – noga na kočnici, pritisak na prekidaču za start i evo ga, zvijer urla u našoj podzemnoj garaži. Neki su u tom trenu pomislili da se zgrada ruši, no dolaskom na ulazno/izlaznu rampu intenzitet buke se smanjivao, a panika u uredima jenjavala.
Kroz centar Stuttgarta provukli smo se neprimjetno, kao da vozimo Fiat Pandu, no širina od 1,97 metara nas je u nekoliko situacija razbudila. Mjenjač brzo stiže do završnog, sedmog stupnja prijenosa, no grmljavina iz ispuha i dalje je gromoglasna. I motor radi poprilično agresivno, nije toliko uglađen poput drugih V12. Uzrok je kut između cilindara od 65 stupnjeva, što je Ferrarijevo nasljedstvo iz Formule 1 koje je njegovao sve do 1995. godine. I da, taj je V12 iz 3,5 litara obujma izvlačio, pogađate, točno 800 KS.
Dakle, malobrojni sretnici danas imaju privilegiju uživati u serijskom sportašu koji je prije 20 godina u Formuli 1 postavljao mjerila po pitanju snage. I za razliku od tada, za upravljačem ne mora biti heroj poput Jeana Alesija ili Gerharda Bergera.
Sasvim je očekivano da je 812 na autocesti sila, a kako i ne bi bio sa svom tom snagom. Da vam približimo cijeli osjećaj – dok 911 Turbo ili AMG GT cijede posljednju kap znoja na lijevoj traci autoceste, 812 se tek sprema za posljednjih 50 metara sprinta. Njegove su rezerve snage fantastične i u punoj ih se mjeri može iskoristiti, samo ako je cesta potpuno prazna, a vozač 110 posto koncentriran i pribran.
No da se razumijemo, čak i u krajnje ‘južnom dijelu’ brojača okretaja, Superfast ostaje siguran i miran, iako mu je aerodinamika već dugo prilagođena na najmanji otpor zraka. Najviših 210 kg downforcea Ferrari koristi samo ‘pri nižim brzinama’, sve do 200 km/h. Iz ovoga podatka se može iščitati kolika je posebnost ovog automobila. Nakon što prođe tu brzinu, kut krilca na difuzorima smanjuje se na 14 stupnjeva, a vodeći rubovi ispred prednjih kotača opterećeni su strujanjem zraka i tako su spljošteni. Strujanje zraka je tako preusmjereno na donji dio automobila i bokove, čime se smanjuje otpor zraka.
Standardni dnevni repertoar Gran Turisma je prevesti kontinent s jednog na drugi kraj, no Superfast briljira i ondje gdje smo najmanje očekivali – u zavojima. Vijugava cesta nestaje u šumi, asfalt je još uvijek mokar, prošlo je svega nekoliko minuta od žestokog ljetnog pljuska. ‘Manettino’ na upravljaču prebacujemo na ‘wet’, sve kako bismo proslavili naše briljantne vozačke sposobnosti. A to doista i jesmo, no više zaslugom učinkovite elektronike no naših enormnih vozačkih sposobnosti. Elektronika regulira nježno i neprimjetno, tako da uvijek stječete dojam da potpuno kontrolirate situaciju. Silina od 800 KS se maksimalno učinkovito prenosi na podlogu, zavoj je brže pred vjetrobranskim staklom no što uspijete udahnuti zrak. V12 raspolaže potencijalom nuklearnog reaktora, neopisiv je osjećaj kakvom silinom razvija snagu i pretvara je u ubrzanje. Milimetarsko pomicanje papučice gasa u pravcu poda u trenu se pretvara u silovitu akceleraciju.
U očima uragana
Nakon 6000 o/min urlik prerasta u vrisak, krivulja snage strmo se penje, a Ferrari počinje ubrzavati tako da pod sobom kida cestu. Paralelno, mjenjač slaže brzine jednu za drugom – brzo, precizno i pravovremeno. Tiskanje poluge za izmjenu brzina podsjeća na reakciju tipke na fliperu – sve se odvija reaktivno i munjevito brzo.
A motor? 6,5-litreni V12 se vrti takvom lakoćom da stječete dojam da u njemu ne postoje sile inercije. No prije svega oduševljava ta enormna količina trakcije, gume Pirelli Corsa s takvom oštrinom grizu u mokri asfalt da Superfast svaki zavoj prolazi u idealnoj putanji, bez mrdanja. I ne zaboravite, Ferrari sve to odrađuje bez pogona na sve kotače.
Konstrukcija, kao što smo rekli, potječe iz F12 tdf-a. Elektronski nadzirani aktuatori dopuštaju stražnjim kotačima – ovisno o brzini, kutu skretanja i poprečnom ubrzanju kao i kontroli elektronske špere diferencijala i kontrole trakcije – skretanje od najviše 1,5 stupnjeva. Ferrari to naziva virtualnim skraćivanjem osovinskog razmaka, kada stražnji kotači skreću ispred prednjih. To naravno povećava upravljivost, a vozač ne osjeća nikakve negativne nuspojave što je veliki kompliment za upravljački sklop u okvirima prednjeg pogona. Prvi elektromehanički upravljački sklop u Ferrariju odlikuje se briljantnom preciznošću i savršenim povratnim informacijama, što vozaču pomaže kod kontraupravljanja.
Ne, do toga naravno neće doći na suhoj cesti u otvorenom prometu, jer granično područje je vrlo blizu pojma ‘game over’. I bez toga, do vozača stiže mnoštvo informacija koje mozak mora pravovremeno primiti, obraditi i provesti…
Snaga kontrole
I stoga naš test završavamo na handling stazi u Boxbergu, koja je za Superfast – baš kao i magistralna cesta – premala. ‘Manettino’ još nudi mogućnost odabira modova Sport, Race, TC i ESC off. Iako su u pravilu ‘iznenađenja’ uvijek u granicama očekivanog, nakon duge neutralne faze i uslijed nevjerojatne trakcije pod prednjim kotačima 812 je ipak zaplesao na stražnjem kraju. Naravno, kontrolirano dodavanje gasa spašava cijelu situaciju.
Isto tako, sigurno je da tko isključi elektroniku, doista je prepušten sam sebi. Granično područje je tada poprilično usko, slikovito opisano – poput sajle na kojoj, kao što je poznato, mogu balansirati samo najvještiji umjetnici. Od nule do 100 km/h za 3,2 sekunde, dalje do 200 km/h za 8,7 sekundi! Najviša brzina 340! Da, dobro ste pročitali, tristo i četrdeset kilometara na sat. Kraj ovih fenomenalnih brojki, tek će rijetke zanimati podatak o potrošnji na testu koji iznosi 17,4 l/100 km. No, i to je dio svakodnevice ovog, gotovo pa savršenog automobila.