Profi-vozač visoke službe u novom Audiju A8

Ovo nije samo još jedna zgodna priča o autu i čovjeku, ovo je nešto uistinu posebno. Osvrt na neka vremena, konkretna i živa, kada prave vozače niste mogli vidjeti samo na utrkama i kada je vozačka vještina bila vrijednost. Ovo je priča o vremenu kada između dviju osoba nije stajao telefon, poruka, mail… Cijenio se pogled, govor tijela i čvrsti stisak ruke. Otkrivamo to s najboljom limuzinom na svijetu koja je u prošlom broju pobijedila Mercedes S-klasu, dok odlazimo do nekoga tko je naviknuo sjediti za volanom predsjedničke limuzine. Do profesionalca, ‘hrvatskog transportera’ Jasona Stathama (neće mu biti drago što ga tako zovemo) koji je vozio članove Vlade, ministre, delegacije, pa i prvog predsjednika, u vrijeme kada se stvarala naša država.
Baš kako smo i očekivali, stisak šake mu je čvrst, a pogled izravan i bez treptaja. Iako je Andrej Veronek jedan od veselijih ljudi koje poznajemo, vidi se na njemu da je služio hijerarhiju, disciplinu i točnost. A i pogled mu je oštro hladan kao dva snajpera, pa u kombinaciji s Audijem A8 gotovo osjećamo specifičan miris nekadašnje korporativne stege. U vrijeme prije 2000. kada se sigurnost malo drukčije konzumirala.
Audi A8 na neki način podsjeća na ta vremena, ne tehnologijom ali pojavom svakako. Jer kad se ‘gazda’ pojavi, neki neobični povjetarac isplahne ulicu, a žamor utihne. Uistinu, Audi A8 ima predsjedničku moć zbog koje se svi pomiču iz lijeve trake, a nema ni onog domaćeg prgavog promatranja uz neizgovoreno pitanje – Tko je vozač i odakle mu pare? – koje se čuje kroz dva prozora. Najčešće vozi šofer koji je ujedno i zaštita, a glavni ‘glumac’ sjedi iza i bezrezervno mu vjeruje. Zato smo nakon usporednog testa i nazvali Veroneka – test se radi sa stražnjeg sjedala.

Tehnološka panika

Oduševljeni smo sustavima, haptičkim ekranima, masažom sjedala i ambijentalnim parfemom u ventilaciji koji vas razbudi kao neki osvježavajući narkotik. I takvi dolazimo pred Andreja koji pak najprije gleda goleme 20-colne gume. “Kada sam ja vozio ovakve aute, gume su imale 17 cola, a one Run-flat smo zamijenili običnima da znamo na čemu smo.” Kao da je znao, odmah prima kvaku vrata i snažno ih zalupi. “O da, to je to. Dugo nisam čuo taj zvuk, a volim i kada se vrata sama na kraju privuku. Drukčija su vremena. Vi sada znate sve o tim tehnologijama, a mi smo nekad čekajući pred Vladom, ili gdje je već tko radio, bili prvi koji smo testirali nove sustave. Učili smo usput, nije bilo specijaliziranih novinara koji bi objasnili kako se nešto pali ili čemu služe oni rogovi na prvim Genšerima. Ili da klima-sustav u luksuznoj klasi uvijek radi, a kada gumb svijetli, onda je ugašen.”

Sjeća se Andrej s nostalgijom svega i još osjeća žaljenje što je gotovo skuhao nekog turskog šeika jer je ugasio klimu i ostavio crnu limuzinu sredinom kolovoza da ga čeka pola dana s upaljenim motorom. Nakon toga, uvaženi gosti i delegacija gradom su hodali pješice. Bilo je svega, mnogo toga se ne smije ni ispričati, ali je vozač – ističe – uvijek bio vrlo važan faktor. Osoba, a ne sredstvo, jer vaš je život u njegovim rukama.

Vozi kao da me nema

Idemo se voziti, ali mi smo na stražnjoj klupi. Andrej se smješka, što je posve razumno s obzirom na prvi napad panike kada ugledate tri ekrana i više od 400 funkcija. No snašao se, pa usput pojašnjava: „Pravi vozač ne pita, već procjenjuje i pogađa, a prema potrebi sluša želje. Neće vas pitati kojim ritmom da vozi, već će po brzini ulaska ‘gazde’ prepoznati kolika je žurba. Ipak, neće pretjerati s brzinom, već će sačekati blagoslov sa stražnje klupe.“ Vozimo se lagano, zavoji su i loša je cesta, ali Andrej spontano pegla zavoje i rupe, pa se brzina ni ne osjeti. Ćaskamo… Pitamo ga za granice i što je dozvoljeno vozaču visokih službi? “Što mislite gdje je granica kada ti Ministar obrane u ratno vrijeme u Splitu kaže – dovedi me u Zagreb najbrže što znaš. Teoretski, smijem sletjeti u kukuruz ili stići na vrijeme, ali kašnjenje nije opcija. U to vrijeme je osjećaj važnosti i prioriteta bio strašno visok. Kao i poštovanje spram nadređenih. Ali, ne nađe se vozač u takvoj situaciji odjednom. Sjećam se početaka, morali smo voziti određene načelnike i te su vožnje bile kao proces inicijacije. Tada su čak i odlični vozači bili u grču. I naravno, potom me slučajno zapalo hitno odvesti pomoćnika ministra u Rijeku. Čuo je da dobro vozim i naputak je bio – vozi kao da me nema. Nakon tog bravuroznog slijetanja u Rijeku iz Zagreba počeo sam graditi imidž i dane sam provodio u autu. Naravno, nisam sa svakim smio juriti na isti način, ali uvijek smo se brzo vozili.“

S Audijem smo se osjećali sigurno

I Andrej primjećuje koliko je novi Audi A8 velik, ogroman. Dug je gotovo 5,2 metra, a s retrovizorima je širok oko 215 cm. Dovoljno da Andreja, svaki put kada nagazi crtu, volan lagano štrecne u suprotnom smjeru. „Gdje se to gasi?“, ubrzo je viknuo uz smijeh, a kada smo mu upalili parfem i uključili masažu sjedala, pa pokazali što može nova navigacija s umjetnom inteligencijom – prestao se smijati…
Objasnio je kako je jedne večeri saznao da ujutro mora voziti iz Zagreba do nekog malog sela u Francuskoj. Sjetio se toga jer auti tada nisu bili opremljeni navigacijom. “Pola noći prije puta gledao sam u kartu, znao sam doći do Ženeve, a dalje smo se snašli… A moja kćerka danas u panici bez navigacije ide do Ljubljane…”

Čak i kada je profesionalac, vozač mora imati svoj najdraži auto, pa mu i to pitanje guramo pod nos. Kaže: “Bilo je svakakvih auta u voznom parku. Sjećam se različitih BMW-a, Mercedesa, Audija A6 – onih oblih koji su stigli za Papin posjet – ali i kockice 325, pa i jednog Forda Probe 2,3 s malim turbom koji mi je ostao posebno drag. Ne mogu reći da nismo guštali u vožnjama, bio je to sjajan posao za mladog ljubitelja vožnje, ali kilometri donose odgovore. Recimo, sjećam se da su Markač i Jarnjak najviše voljeli Audije, čak mi se čini da je prvi A8 u Hrvatsku stigao za Jarnjaka. Mislim da je tablica bila ZG 640 RF. Međutim, kada se putovalo ozbiljno i daleko, voljeli su te Audije i vozači. Svakakve prilike su nas zatekle po putu, i poledica i nevrijeme, a s prednjim pogonom Audija ili ako je bio quattro – još bolje – s time si uvijek bio siguran.” Utihnuli smo na sekundu, prepustili se vožnji i pokušali se prisjetiti tko nas je zadnji vozio. Iskreno, to su pojedini kolege iz automobilskih redakcija, Hirvonen, Loeb, Kankkunen i slični asovi s prezentacija. Možemo reći da smo poprilično razmaženi na suvozačkom sjedalu zbog velike količine kilometara za volanom. Andreju smo dali u ruke auto od 1,215 milijuna kuna. Nije ni trepnuo jer, kako kaže, važniji je tvoj život unutra nego auto. Nismo ni mi – osjeća se povjerenje – pa smo s daljinskim u ruci podesili klimu, rasvjetu i grijanje sjedala.
Napravili smo lijepi krug po autocesti i Hrvatskom zagorju, a zatim smo Andreju rekli da pogleda potrošnju i pitali ga zna li da je vozio mild-hibrid. Obrve su mu trčale po čelu kada je vidio prosjek od 8,6 l/100 km, a bio je zadivljen koliko dobro ide 2,1 tona teška lađa sa 286 KS i 600 Nm. A kako je nama bilo? Audi A8 je službena limuzina, ali njegova je dinamika sada toliko dobra i dimenzije upravljive, da ipak više uživa vozač.