Lepasom L6 kroz Kinu

“Please fasten your seatbelts and respect the traffic regulations!” – strogo je graknuo glas na radiostanici pojačane na maksimalnu glasnoću. Podignuli smo glavu i u retrovizoru ulovili jednako rezigniran pogled rumunjskog kolege Christiana. Iako smo se upoznali tek nepunih pet minuta ranije kraj jednog od desetak novih i jarko narančastih Lepasa L6 uredno parkiranih u impresivnoj željezničkoj stanici, sigurni smo da smo u tom trenu shvatili da će ova vozačka prezentacija biti uvelike drukčija od onih na koje smo navikli. Takva je i bila.

No sama činjenica da je polazna točka za nadolazeću dvodnevnu rutu, grad Wuxi, u prirodnim bogatstvima i prekrasnim cestama prepunoj provinciji Jiangsu na istoku Kine, nismo se naročito bunili na strogoću i povremeni napor glasovnih naredbi upućenih s čela kolone, a dodatan osjećaj privilegiranosti dala nam je spoznaja da su prilike za vožnju na kineskim cestama iznimno rijetke te strogo regulirane.

S kineskom vozačkom ‘u džepu’

No vratimo se nakratko nekoliko dana i oko 1200 kilometara sjevernije u Peking. U glavni grad Narodne Republike Kine stigli smo, kao i brojni drugi novinari, iz Milana, gdje je u sklopu Design Weeka održana vrlo otmjena europska premijera Lepasa, dok je za vozački dio prezentacije najmlađi Cheryjev brend odabrao domaći teren. Posljednju godinu ili dvije nije neobično da kineski proizvođači automobila često održavaju prezentacije ‘kod kuće’, no one su zbog niza razloga, pretežno birokratskih, najčešće isključivo statičke, uz eventualno pokoji vođeni obilazak tvornice ili kratku vožnju u ograđenom poligonu. Ova Lepasova, stoga, je posebna po tome što smo kao novinari, koliko smo upoznati, prvi put vozili i na javnim prometnicama.

Prije samih vožnji na drugom kraju svijeta, upoznali smo se i s velikim kulturološkim i organizacijskim razlikama između europskih i kineskih automobilskih marki. Kod prezentacije nekog njemačkog brenda, recimo, nema promjena, sumnji u pouzdanost ili, ne daj bože, kašnjenja definiranog programa događanja, dok su kod kineskih, odnosno konkretno Lepasa, promjene i nesigurnost u dogovoreno jedino što je sigurno, a uz to su i često zakomplicirane velikom jezičnom barijerom. Prvotna iritacija takvom organizacijom, međutim, ubrzo je ublažena gotovo nevjerojatnim trudom naših domaćina da vrijeme u Kini prođe što ugodnije.

Vrlo zgusnut program, čak i pomalo kaotičan poput ovog, nije ostavio ni prostora ni vremena za pomisao o bilo kakvom opuštenijem istraživanju jednog od najvećih gradova na svijetu (čijih 22 milijuna stanovnika živi na površini gotovo jedne trećine Hrvatske), stoga smo zahvalni barem na ubrzanom, jednosatnom prolasku kompleksa ‘Temple of Heaven’, izgrađenom početkom 15. stoljeća, omogućenom neuništivom dobrom voljom Monice iz Lepasa. Čak i je taj kratki obilazak prekinut hitnom potrebom za povratak u glavnu zrakoplovnu luku gdje smo, uz Monicinu pomoć, u postaji prometne policije prošli kroz proces ishođenja ključnog dokumenta o čijem je odobrenju ovisio smisao našeg dolaska u Kinu.

Dobivanje privremene kineske vozačke dozvole, uvjerile su nas upute poslane dok smo još bili u Hrvatskoj, zahtijeva donošenje dviju fotografija, originalne vozačke dozvole te ovjerenog prijevoda na kineski originalne vozačke dozvole – u suprotnom izdavanje neće biti moguće. Na kraju je bila potrebna samo jedna fotografija, prijevod su obavili na licu mjesta, a cijeli proces trajao je manje od pet minuta.

348 km/h – u vlaku

Otprilike toliko nam se činilo da smo idućeg dana dobili vremena za obilazak najvećeg svjetskog međunarodnog salona automobila. Auto China 2026. ove je godine bio veći no ikad – čak 17 hala na 380.000 kvadrata – no uz samo četiri sata na raspolaganju, od kojih smo dva proveli na Cheryjevu štandu, vidjeli smo možda jedva tri hale. No koliko god bio frustrirajuće kratak, posjet najvećoj izložbi učvrstio nam je dojam stvoren na ulicama Pekinga gdje sve – od vrtoglavo visokih nebodera, besprijekornih višetračnih cesta te odvažno oblikovanih automobila, nama često nepoznatih marki – djeluje ispred svoga, odnosno poimanja našeg vremena. Peking, kao i brojni drugi, za automobilsku industriju mnogo važniji kineski gradovi, po mnogočemu se čine naprednijima od onih koje poznajemo u Europi.

Pored naizgled nezaustavljive automobilske industrije, teško je zamisliti zorniju ilustraciju kineskog napretka od načina kojim superbrzi vlakovi skraćuju udaljenosti i vrijeme putovanja od jednog do drugog kraja te goleme zemlje. U grad Wuxi stigli smo upravo jednim takvim vlakom koji putuje najdužom brzom željezničkom linijom na svijetu, Peking – Šangaj, a proces prijave u jednom od pekinških željezničkih kolodvora ne razlikuje se puno od onih u međunarodnim zrakoplovnim lukama.

Karta za jednu osobu u ekonomskoj klasi stoji razumnih 73 eura, sjedalo je udobno i prostrano, uz mnogo prostora čak i za više osobe, a tko želi putovati u većoj udobnosti, može doplatiti za višu klasu. Osim što kroz putnički vagon redovito prolaze stjuardese nudeći izbor pića i hrane, putem svemoćne aplikacije Alipay koja se koristi za sve – od plaćanja u dućanima i naručivanja taksija do kupnje karata za vlakove i letove – može se naručiti hrana, recimo KFC ili McDonald’s, koja se zatim na sljedećoj postaji predaje osoblju te dostavlja do vašeg sjedala. Sve u svemu, pomalo znanstveno-fantastično u usporedbi s HŽ-om, baš kao i samo putovanje. Naš se vlak na putu od oko 1200 kilometara zaustavio na nekoliko postaja, između njih nevjerojatnom uglađenošću i mirnoćom klizio brzinom od 348 km/h te se u postaji Wuxi, nakon nepuna četiri sata vožnje, zaustavio u točno predviđenih 14.05 sati.

Ceste – široke i dobro održavane

Nedugo po izlasku iz vlaka sjedimo za upravljačem novog Lepasa L6 PHEV i smanjujemo glasnoću krešteće radiostanice, dok kolega Christian shvaća da, suprotno uobičajenom ‘protokolu’ vozačkih prezentacija, neće sjediti na suvozačevu mjestu već straga s Woodsom, Monicinim kolegom iz Lepasa. Ona, pak, sjedi desno od nas i podešava rutu na Aimapu, kineskoj verziji Google Mapsa, koji u Kini ne radi bez VPN-a, a ni s njime ne služi ničemu korisnom. Dok Monica i Woods razgovaraju na kineskom, za našu zbog manjka sna ionako ograničenu pažnju bori se sada stišani, ali i dalje poprilično bučan glas putem radiostanice: “We are starting! Please start driving!”

Jedan iza drugog, poput narančastog ukrasnog zmaja, vozimo u koloni kroz centar Wuxija i već na prvom semaforu pogled nam privlače brojke na navigacijskoj karti infotainmenta. Aimap, naime, ne prikazuje samo status semafora na odabranoj ruti, nego i odbrojava trajanje svakog crvenog svjetla (kao i zelenog) te je iznimnom preciznošću usklađen s promjenom na stvarnom semaforu. Ne bismo rekli da je to nešto neophodno, no svakako se pokazalo korisnim za održavanje ugodnog ritma vožnje. Osim toga, kao u SAD-u, vozači u Kini smiju, nakon provjere, na raskrižju skrenuti udesno ako je crveno na semaforu.

Same ceste u Wuxiju, kao i u svakom većem gradu kroz koji smo prošli, vrlo su dobro održavane, često imaju tri ili više prometnih traka, a vožnja je iznimno tečna te bez osobitih gužvi. Sama kultura vožnje, ponajprije vozača kamiona, druga je priča – kada u susjednoj traci ugledate netom uključen pokazivač smjera, treba reagirati odmah, jer vozač već u sljedećem trenutku skreće, bez oklijevanja i obzira prema tome tko mu je na putu. Ako u početku i nismo bili potpuno usredotočeni, ti su nas potezi prvih nekoliko puta razbudili brže i bolje od bilo kakvog Red Bulla ili kave, a s kilometrima su postali dio našeg naučenog ‘kineskog moda’ vožnje. Sličnu prilagodbu zahtijeva i nepredvidivo ponašanje vozača malih električnih bicikala i motocikala, specifičnih naizgled svakom manjem ili većem naselju, koji se bez imalo straha ili ustručavanja guraju između, ispred ili iza vozećih automobila – na što smo također više puta upozoreni putem radiostanice.

Brdoviti i prekrasno zeleni krajolici

Nakon samo 42 kilometra, koji su zbog relativno niskih ograničenja brzine i strogog inzistiranja na njihovu preciznom poštivanju, djelovali mnogo dulje od očekivanog, stigli smo u grad Jiangyin i hotel Marrisle. To ekstravagantno zdanje s pet zvjezdica toliko je kičasto i luksuzno da nas ne bi iznenadilo da je pripadalo jednom od projekata Donalda Trumpa, no ono što se nalazi pored samog hotela još je – nevjerojatnije. Pegasus Water City pomalo je nestvaran grad na vodi inspiriran europskom arhitekturom i venecijanskim kanalima, a među brojnim teško pojmljivim ostvarenjima su 1:1 replike rimskog Koloseja, Michelangelova Davida i brojnih europskih trgova, a nude se i brodske vožnje kanalima, kao i posjet muzeju Horse Culture u kojem se mogu vidjeti rijetke pasmine konja iz cijelog svijeta.

Sljedećeg dana čekala nas je znatno dulja vožnja. Oko 200 kilometara duga ruta započela je jutarnjim startom s impresivnog trga Pegasus u smjeru trećeg najvećeg slatkovodnog jezera u Kini u blizini Wuxija, poznatog i kao ‘biser jezera Taihu’. Impozantne autoceste prvog dijela rute ubrzo su se ‘smanjile’ u vijugave lokalne ceste kroz prekrasne šumske krajolike, no vožnja u koloni i pripadajuća ograničenja odmah su odagnali bilo kakve ideje o imalo dinamičnijoj vožnji.

Nekoliko zaustavljanja planiranih na ruti značilo je da je kratka pauza na jezeru bila takva u pravom smislu riječi, no u tih 20-ak minuta doživjeli smo nekolicinu toplih interakcija i zahtjeva za fotografiranje sa znatiželjnim lokalcima koji su nam potvrdili dojam o Kinezima stečen prethodnih dana – da su općenito vrlo znatiželjni i željni interakcije sa strancima, a čak i značajna jezična barijera, koja postoji čak i kod osoblja međunarodnih hotela u kojima smo odsjedali, lako se premosti ‘čarolijom’ modernih aplikacija, poput Google Translatea. A da riječi katkad nisu ni potrebne, pokazalo se tijekom kratke radionice kiparenja gdje nam je lokalna umjetnica vješto i bez govornih uputa pokazivala kako izraditi male glinene šalice za čaj.

U manje sretnijem trenutku dana, pokazalo se da su učestale upute preko radiostanica, koje su nam do tog trenutka nerijetko išle na živce, očito bile ne samo potrebne nego i neophodne. U trenutku neopreznosti, kolega iz Malezije skretao je ulijevo kroz raskrižje bez propuštanja vozila iz suprotnog smjera i došlo je do vrlo ružnog frontalnog sudara iz kojeg su, srećom, svi putnici prošli bez ozljeda.

Pomalo šokirani viđenim nastavili smo još opreznije nego dotad u smjeru zapada. Lokalne ceste vodile su kroz brdovite i prekrasno zelene krajolike, kao i manja naselja koja su zbog uvijek neopreznih vozača električnih bicikala i kamiona zahtijevali dodatnu budnost, no ubrzo smo se spojili na autocestu s četiri kao jučer asfaltirane trake, vrlo malo prometa i ograničenjem brzine od 120 km/h kojeg smo se, naravno, strogo držali.

Prezentacija drukčija od ostalih

Naše odredište, industrijski grad Wuhu u provinciji Anhui, čija je brojka od 3,8 milijuna stanovnika jedina poveznica s Hrvatskom, najpoznatiji je kao sjedište koncerna Chery. Tamo smo, osim kratkog, ali zanimljivog posjeta Cheryjevoj tvornici, na posebnom poligonu postavljenom na velikom parkiralištu isprobali i Lepasove modele L4 i L8, a i nakratko vidjeli dva buduća te vrlo važna modela marke koji sljedeće godine stižu u Europu.

Dvodnevna vozačka prezentacija Lepasa L6 kroz mali dio Kine zaista se pokazala drukčijom od onih na kakve smo navikli. U vozačkom smislu vrlo oskudna i ograničavajuća (mislim da sam tijekom 250 kilometara prošao kroz dva zavoja), no u kulturološkom izuzetno ispunjavajuća. Otkrili smo jedan sasvim drugi svijet prepun zanimljivih automobila, ljudi, običaja i promjena za kojima, čini se, Europa kaska. Kina je vremenski ispred nas samo šest sati, no u nekim pogledima djeluje kao da je šest desetljeća u budućnosti.