Alfa Romeo Giulia Super 1.3 vs. BMW 1602. Par iz snova!
Zauvijek mladi! Sredina šezdesetih godina prošloga stoljeća, na inicijativu Alfe Romeo i BMW-a, donijela je sport u obiteljske automobile za svakodnevicu. Kako su rođena ta dva karizmatika i kako, zarobljeni u vremenu, još uvijek vode svoj - dvoboj
Sve do prije koju godinu, ove ste ljepotane mogli kupiti za 30-ak tisuća kuna, dok sada toliko stoje samo najjeftiniji primjerci koji zahtijevaju ulaganje. Uz to, Giulije ovog tipa su nestale iz domaćih oglasnika, a pronađe se jedan ili dva modela BMW-a 1600, u dobrom stanju, za oko 50 tisuća kuna naviše. Dijelovi za njih i nisu tako skupi, nekoliko stotina kuna košta primjerice svjetlo, ali njihova je povijest svakako skupa (čitaj – vrijedna).
Ta dva šarmera postižu višu vrijednost, i novčanu i sentimentalnu, nego što to čine njihovi vršnjaci Opel Rekord ili pak Ford 17M. Giulia i BMW 1602 su zaista vječni mladići koji bi pomladili i današnje neženje. Njihov dolazak, nakon poslijeratnog zatišja, donio je dinamiku među obične automobile, kao i agilnost i performanse zbog kojih su vozači tih modela uvijek prvi pretjecali.
Oba su modela izgledala sjajno, baš kao i danas, a bili su lagani i kompaktni. Odmah su demonstrirali kako s cijelom obitelji i prtljagom odjuriti na daleko putovanje do Italije i Francuske.
loza se počela granati
No, kako je sve počelo? Talijani s Giuliom 1962. pokazuju kako se radi moderan automobil, a baš u to vrijeme BMW pokreće novu klasu užurbanim otkrivanjem modela 1500. Gotovo ga je na silu i nedovršenog prikazao na salonu u Frankfurtu i da prodaja nakon toga nije krenula, BMW bi vjerojatno bankrotirao za sva vremena.
Međutim, uspjeh se nametnuo i loza se počela granati. Model 1600 otkriven je 1964., a BMW 1602, gdje oznaka 02 označava dvoja vrata (dinamičniju i lakšu karoseriju), stiže 1966. u Ženevi i proizvodio se do 1975., a limuzina Giulia na koncu sve do 1977.
dizajn genijalca
Taman u vrijeme kad su Bavarci napokon dočekali veće motore kako bi se mogao vinuti u više klase te suprotstaviti Mercedesu, za financije su se brinule izvedbe ove male limuzine prodane u nešto manje od 900 tisuća primjeraka. BMW 1602 je u to vrijeme jurio neopisivo.
S neovisnim prednjim MacPhersonovim opružnim nogama te polukrutom stražnjom osovinom sa stabilizatorima, ponudio je novopečeni užitak u vožnji, ali i sigurnost s velikim disk-kočnicama sprijeda. Motor je priča za sebe. Famoznog četverocilindraša znanog kao M10 potpisuje pero bavarskog stručnjaka – Alexandera von Falkenhausena. Genijalac mu je podario toliko moderan dizajn da se na koncu (obujma od 1499 do 1990 ccm) provukao sve do 1988. i E30 Serije 3.
Maksimum daje u izvedbi E30 M3, kojoj je podario samo svoj blok iz kojeg je izvučen obujam od 2,3 litre. Korišten je i kao osnova za M12 turbomotor s kojim se čak vozila i Formula 1.
ugodno se krstarilo
U BMW-u 1602 M10 bio je obujma 1,6 litara i razvijao 85 KS, što je značilo ubrzanje do 100 km/h oko 13 sekundi te najvišu brzinu od 160 km/h. Prva brzina išla je do 30 km/h, druga do 60, a treća je lovila 100 km/h uz poseban prgavo-ugodan zvuk motora.
Precizan četverobrzinski sklop glatko je šaltao gore-dolje kroz brzine, bez zapinjanja i lomljenja zuba, a motor jednako brzinu nabirao i pri niskim i visokim okretajima. Povrh svega, ugodno se krstarilo i gradom i autocestom. Moderan automobil!
Model s fotografija pamtljive inca-narančaste boje fantastično sjaji pod suncem i ponajbolji je primjerak BMW-ove serije ‘02 iz sedamdesetih godina, uz lagani napad hrđe na prednjim blatobranima. Ali, šarm je impresivan jer očarava i nevjerojatna praktičnost ove serije, baš kao i niska bočna linija s reprezentativnim panoramskim pogledom svuda uokolo.
Šasija i danas pegla neravnine s lakoćom te prašta vozačevu nepažnju, a precizan upravljač podiže obrve modernih skeptika. Poglavito kad u jačem zavoju stražnjica 1602 izađe u drift, „kontru“ je lako nametnuti.
nakon oporavka u london
Početak pedesetih godina prošlog stoljeća milanska je marka otvorila s velikim potezima, a Alfa Romeo je dobio kolone novih kupaca. Sve to nakon godina s modelom type 6C 2500, gdje je oznaka „6C“ predstavljala motore sa šest cilindara. I tu je također velika sličnost s Bavarcima, također proslavljenih na rednim šestacima koje su intenzivno njegovali sve do prije koju godinu, a tad su stigli turbomotori…
Za popularizaciju Alfe i nove kupce zaslužni su bili modeli Alfa Romeo 1900, a brend je potom uveo i Giuliettu. Poslijeratni financijski oporavak uslijedio je relativno brzo, pa delegacija Alfe Romea 1959. posjećuje London Motor Show. Ostaju šokiranima napretkom i tehničkim rješenjima Fiata i Lancie, pa i njemačkih rivala, te doslovce jure nazad i Milano odlučuje uložiti sve resurse u konstrukciju novog automobila izuzetna dizajna i tehnologije. Tako se u lipnju 1962. rađa Giulia.
Vodeći u autoindustriji
Možda to ne biste mogli naslutiti, pa čak ni pogoditi, ali tijelo karoserije Alfa Romeo Giulije odraslo je u zračnom tunelu. Nevjerojatno, ali koeficijent otpora zraka od svega 0,34 cw ravan je tadašnjem Porscheu 911. Ključan za dobru aerodinamiku svakako je bio karakterističan izgled stražnjeg kraja, pa tu svjedočimo još jednom isprepletanju talijanskog i njemačkog svijeta.
Jer, upravo je Nijemac Wunibald Kamm 1930-ih postavio aerodinamičko istraživanje o glatkom tijelu karoserije izduženog repa koja završava odrezano, a upravo su Alfini inženjeri ‘poslušali’ Kamma i zato Giulia ima tako dobru aerodinamiku. Zračne turbulencije iza nje gotovo nestaju, ali nije tu kraj naprednim rješenjima na Giuliji.
Štoviše, tu tek počinju, pa Giulia predstavlja snažnu ikonu i kad je riječ o sigurnosti jer upravo je Alfa, uz Mercedes i GM, razvijala karoseriju sa zonama deformiranja pri sudaru. Također, Alfa je koristila višeslojno laminirano staklo, sigurnosne pojaseve… U početku, na Giuliji su se nalazile četiri bubanj-kočnice koje je razvila Alfa, ali nakon 1965. modeli Giulije proizvode se s disk-kočnicama na svim kotačima.
Čvrst neovisan prednji ovjes s trapezoidnim vezama i zavojnim oprugama bio je posve novi proizvod, značajno revidiran s prethodne Giuliette, a stražnja kruta osovina, s tendencijom bočnog pomicanja, imala je trokutastu zonu reagiranja. Uz pravilno održavanje, Giulia je bila trajna, a građa je bila zajednički problem svih modela tog doba.
Na fotografiranje je stigao također originalni nerestaurirani model, zbog čega srce uvijek brže kuca. Šarmantna Giulia Super 1,3 ne dopušta da spustite pogled s nje. Kažu Talijani, bijela ‘biancospino’ (boja gloga – bijeli cvijet) s laganim poljupcem roze… Uz takav opis još nam se više dopada, ali jednako vrijedan divljenja je i interijer s kožnim detaljima, zahvaljujući kojem imate osjećaj da sjedite u kudikamo većem automobilu.
zaljubljivanje u ljepoticu
U tom prozračno romantičnom ambijentu je 1,3-benzinac kratkog hoda i kvadratnog provrta koji narkotično voli i uvijek vuče u okretaje. Tu su i dvostruki Weberovi rasplinjači za klasičnu Alfinu ćud zbog kojih zdravlje 89 KS nikad nećete propitkivati. Zbog njegovog se karaktera svaki vozač snažno povezuje s Giuliom kao pravom ljepoticom.
Neočekivano divlji odziv na gas odmah upozorava na dijalog, akustičnu komunikaciju, jer Giulia zvuči potmulo pri niskim okretajima, a emotivno iznad 4000. Svi se slobodno mogu nakloniti kad Giulia prolazi, a proći će uvijek elegantno jer savršeno radi i petstupanjski mjenjač koje su imali samo Lamborghiniji i Ferrariji. Čak je i hod unazad lagan, što u Alfama nije bio čest slučaj.
Voziti Giuliju nije samo užitak, već se javlja i ovisnost, a gotovo isto se odnosi i na BMW 1602. Bavarac djeluje nekako trjeznije te manje euforično kad je riječ o motoru. Ali realno, ova dva vječna ljepotana, pravi talijan i nijemac, upravo su oni sjajni karizmatični klasici svoga vremena koji nesumnjivo zaslužuju veliku i vidljivu policu u muzeju autoindustrije.