Test Alfa Romeo Giulia 2.2 MJTD Super A/T: Niti jedna nije bila kao Giulija…
Objektivni hladni test otkriva da Giulia ima svega nekoliko nedostataka koji je dijele od savršenstva. No subjektivno, u njoj se osjećate živima, što je - neprocjenjivo
24 FOTOGRAFIJA Odležala je neko vrijeme u arhivi testova te ponovno potvrdila ono najvrjednije. Čim smo ugledali stare fotografije, poželjeli smo je još jednom voziti. Bez obzira na motor i izvedbu, željeli smo baš Giulijom rezati zrak i zavoje nekom praznom dionicom, recimo oko Gračaca. Ispada da je ovo jedini obični auto koji čak i u osnovnim izvedbama budi senzaciju poput nekog limitiranog super sportaša, a Giulia je – realno – običan auto.
Subjektivno, ali i neosporno
Oprema Super decentno naglašava svu senzaciju oblika prekrasne karoserije, a ponekad se čini da je primjerenija no provokativna Veloce. Dobra je, suzdržana mjera, poput kratke no ne i mini-suknje – ako se u ovo korektno vrijeme smijemo tako izraziti. Očigledno je, kraj Giulije ne postoji egzotičniji europski model koji utjelovljuje baš sve što jedan auto može.
Kada nam se u hladnim jutarnjim satima 2,2-litreni dizel javio nešto glasnijim tonom, ne pojavljuje se ljutnja već poštovanje, kao prema promuklom grlu nakon ludog noćnog provoda. Slično je i kada gurkate ručicu automatskog mjenjača.
Lijepa je, ali ponekad kada idete iz rikverca u prvu i nazad radi zbunjujuće. Ponovno, nećete joj to zamjeriti jer je proračun automatika s osam stupnjeva koji potpisuje ZF, doslovce izuzetan. Brzinom od 200 km/h možete juriti s manje od 3000 okretaja, a kada treba rezati okretaje na zavojima – to čini ponovno fantastično između trećeg i šestog stupnja.
Kao da je u kabini…
Zapravo, za razliku od klasičnih testova kada pratimo potrošnju ili novi motor, ovdje je sve drukčije. Jer, za Alfinim volanom ne vozimo samo auto, već se čini da vozimo cijelu tvrtku, pa i Italiju. Vozimo sve one stare Alfe zbog kojih je Giuliju lako voljeti, a volimo i talijansku pastu, šarm… Čak nam se čini da je Sergio Marchionne uvijek negdje u kabini i ponavlja: „Je li tako da je sjajna?“ Upravo to kod Alfe stvara razliku, pa dok su drugi poput globalnih sendviča, Alfa je domaća tjestenina koju možete jesti samo na jednom mjestu. Pa čak i kada je lošija, originalna je i nema joj zamjene.
Usput je lijepo znati da koeficijent aerodinamike iznosi svega 0,25, a karbonsko vratilo do stražnjeg pogona je teško samo sedam kilograma. Ovdje to nije samo puko slovo marketinga na papiru jer kada je lomite po zavojima, zaista se rađa čarolija.
Prednji ovjes s dvostrukim poprečnim ramenima ne pušta podlogu, a stražnji pogon putanju širi na najljepši način. Pritom ne mislimo na drift, jer uz sigurnu elektroniku on nije izvediv, već na ples među zavojima te skladno prebacivanje mase iznimno preciznim volanom.
To bismo iskustvo uvijek ponovili, a 2,2-litreni dizel sa 180 KS i 450 Nm nam ne bi smetao. Veća snaga automatski znači i pogon na sve kotače, pa je ovo zapravo i najekonomičnija izvedba. Možete je ‘piliti’ do 230 km/h, ali i nježno putovati uz prosjek od svega pet litara. Ukupni prosjek testa sveo se na 8,1 l, a više od deset nismo trošili, čak ni kada smo plesali s ‘Bellom macchinom’.
U konačnici, budući da slabiji model (150 KS) s automatikom (ručni s teškom spojkom ipak nije toliko dobar) stoji od 283 tisuća kuna, ispada da je i upravo ovakva Giulia Super AT8 sa 180 KS i – ne nužno ovim interijerom – najbolja kupnja. Za nju je, naime, potrebno skupiti najmanje 296.400 kuna. Nije jeftina, ali nemate priliku često voziti čistu esenciju talijanske strasti. I to vrlo brzo.
