U Mercedesu 123 kroz Albaniju

Žarko crven W 123 stoji okružen, već drugi put zaredom ovog jutra. Atraktivni kupe parkiran je pred golemom stijenom kroz čije je podnožje prokopan tunel. Grbava cesta vodi ravno do obala akumulacijskog jezera Kumani, pravog prirodnog raja u sjevernoj Albaniji. Tko voli planine, samoću ili iskonsku surovost prirode, smjesta će se zaljubiti u ovaj kraj te bi se, bez sumnje, trebao odvažiti na 34-kilometarski put trajektom u smjeru Fierze. Naravno, uvijek postoji i cesta, ali ona ne prolazi kroz ovaj impresivni fjord gotovo do Vlabone. Ekipa na trajektu nikako ne može dovoljno napasati oči, samo njima nije priroda u prvom planu. Ovako lijep C 123 još nisu vidjeli. Limuzine naravno, barem 123-ojki u Albaniji ima u raznim bojama i stanjima, ali ovakav kupe…

Zemlja Mercedesa

Albanija se smatra mekom 123-ojki te općenito zemljom Mercedesa. Ovoliko zvjezdanih modela srednje klase proizvedenih između 1975. i 1986., uz iznimku Imotskog, teško se može pronaći na jednom mjestu. No zasigurno u Albaniju nisu stigli kao novi automobili. Dugogodišnji diktator, Enver Hoxha, koji je staljinističkim metodama vladao od 1946. do svoje smrti 1985., nije dopuštao privatno vlasništvo. Kakav je to tip bio, ponajbolje oslikava 170.000 bunkera posijanih diljem Albanije, činjenica da su religije bile zabranjene te da se s vremenom odmicao od svojih prvotnih saveznika SSSR-a, Kine i Sjeverne Koreje jer su isti za njega bili – preliberalni.

Nakon njegove smrti, real komunizam se održao još nekoliko godina, dok 1991. Albanci nisu s time – jednom zauvijek – raskrstili. A rušenje jednih otvorilo je druga vrata, ona mobilnosti. Mercedes W 123 počeo je stizati u neograničenim količinama u zemlju, a pritom je za model iz Stuttgarta prednjačio glas o neuništivosti. Dakle, idealan automobil za skromne asfaltirane ceste, kao i neiskusne vozače. Njihovo je stanje pritom bilo manje važno, a više što je bio jeftin i – dizel. Tako je još uvijek Mercedes velika ‘zvjerka’ u Albaniji, iako su mu W 168 (prva A-klasa) i ostali modeli iz te ere pomalo umanjili pozitivan imidž te omogućili upliv ostalih marki. Neuništivost nije ono što je nekoć bila. Ipak mnogima još uvijek vrijedi samo jedno – zvijezda na haubi.

Vratimo se mi nazad na trajekt, na kojem su svi napokon pronašli mjesto za sjesti. Dok se vozimo, zrak oko nas je hladan, ali je atmosfera vrlo topla. Svatko priča sa svakim, bez obzira poznaju li se već dugo ili su se tek sada upoznali. A potom je tu i espreso, ili barem jednako tako snažno i prozirno piće iz plastične čaše. S gornje palube starog broda tutnji narodna pjesma iz velikog zvučnika. Grupa mladih pleše u tradicionalnom kolu i usput animira starije suputnike da im se pridruže. Predivna scena koja vrlo indikativno opisuje osjećaj života jedne zemlje kojom ćemo se provozati u narednim danima.

Dok se naš Benz lagano kotrlja s trajekta u Valboni, ubrzo shvaćamo da je riječ o uistinu čarobnom planinskom području na tromeđi s Kosovom i Crnom Gorom. Planine se uzdižu visoko iznad 2000 metara pa još samo nedostaju oznake za staze kao u švicarskim Alpama ili znakovi koji upozoravaju bicikliste da voze s reflektirajućim prslucima. U svakom slučaju, avanturisti će ovdje itekako doći na svoje. Mi se pak uzdamo u našeg četverocilindraša i njegov dubok zvuk te krećemo uz dobro razvijene ceste put juga. Prometa gotovo da i nema, što nam daje priliku da se detaljnije fokusiramo na brda, ljude i životinje. I to je dobro, jer upravo nas potonje gledaju u iznenađenju nakon što iza zavoja snažno kočimo kako bismo ih propustili.

Kako je tempo putovanja ovdje među najsporijima u Europi, uživanje je maksimalno. Oh, kako ovo odgovara 230 C-u! Udoban kupe savršeno odražava opušten karakter ove zemlje. Predivni kanjoni, blaga povijanja potoka i šarolike jesenje šume izmjenjuju se sa živopisnim kućama. Jedno je apsolutno sigurno – u svakom kafiću putnik će dobiti izvrstan espreso za manje od četiri kune, kao i čašicu zabavna razgovora. A i sami kafići su sjecišta društvena života u selima te time uvijek solidno popunjeni.

Dobro posjećeno jedno je od najstarijih jezera na svijetu i svakako preporuka, barem ljeti. Otprilike jedna trećina Ohridskog jezera pripada teritoriju Albanije. Ako se zaustavite, obavezna je degustacija ohridske pastrve (licencirani ulov) koja je iznimno ukusna. Otprilike 260 kilometara dalje je Gjirokastra, mjesto s UNESCO-va popisa zaštićenih baština. Povijest ovog kamenog grada u kojem je 1908. rođen Enver Hodxa seže duboko u prošlost, tri stoljeća prije rođenja Krista. Da je Gjirokastra magnet za turiste, najbolje potvrđuju cijene. I dok je ručak svugdje oko 40-ak kuna (600 leka), a soba s tušem i WC-om u uvijek čistim hotelima oko 150 kuna, ovdje su cijene barem dvostruko više. No u odnosu na zapad Europe, još uvijek prava bagatela. To nažalost ne vrijedi za one s albanskim prosječnim dohotkom koji iznosi oko 3000 kuna. Stoga apsurdno puno zvuči cijena goriva – oko 10,5 kuna za litru benzina. I to premda nafte u Albaniji ima više nego bilo gdje u regiji.

Cesta s pogledom

Napokon stižemo do Jonskog mora pokraj Sarande. Ondje se prostiru jedne od najljepših europskih plaža koje bi također imale štošta reći i na svjetskoj razini. Posebno je lijepo tijekom listopada kada je more još uvijek toplo, sunce više ne prži tako jako, a vi ste gotovo sami na plaži. Ovaj se dio proteže gotovo sto kilometara, sve do prijevoja Llogara. Riječ je o pravom eldoradu za ljubitelje serpentina s kojeg se s visine od tisuću metara može uživati u dubokim nijansama plave.
Posve je oprečan dojam iz Tirane. Najprije dobrih sat vremena stojimo u prometnoj gužvi uz poprilično kaotičnu i bučnu situaciju oko nas. Na sreću, netom prije nas je kontaktirao Samir putem Instagrama. Samir je inače istinski ljubitelj C 123 i pokazao nam je mnogo više od samo lijepih kutaka ovoga grada. Istovremeno nam vrlo neuvijeno govori kako doživljava svoju zemlju. Nije uvijek sve idealno, a korupcija je, kao u mnogim tranzicijskim državama, velik problem. A potom je tu i milijun Albanaca u inozemstvu. Gotovo trećina s putovnicom. Često nedovoljno obrazovani i na lošem glasu. “Zbog njih nas loše doživljavaju vani”, s uzdahom zaključuje Samir.

Samir dolazi s obale, studirao je elektrotehniku te se zbog posla preselio u glavni grad. Mogao bi ‘zbrisati’ u inozemstvo, izvrsno govori engleski i talijanski, a njegovo je zvanje traženo, no on ne želi. Izvana ne može utjecati na promjene u vlastitoj zemlji. U njegovu srcu, ali i garaži, je antracitni Mercedes 230 CE koji se vozi samo kada nema kiše.

Na večeri nam priča zašto ima tako mnogo Mercedesa, ali i zašto 123-ojke iščezavaju s albanskih ulica. Naime, još 2011. vlasti su donijele uredbu koja dodatno porezno opterećuje stare automobile. Kako bi nam dodatno pojasnio, kopa po mailovima. Posljedica je da su tisuće i tisuće modela W 123 završili na otpadu te godine. Njihovi vlasnici nisu mogli platiti toliko visoke namete, a prodaja na domaćem tržištu kažnjavana je sa 15.000 kuna. Ipak, čim se odmaknete od velikih gradova, situacija se mijenja. Na tamošnjim vozilima nerijetko tablice nisu važeće ili su pak strane, a u nekim slučajevima ih ni nema. Kontrole su rijetke i neučinkovite, tako u ostatku države gdje priroda ponovno preuzima primat, u svakodnevici ponovno caruju dizelski Mercedesi.

Sljedeći dan započinje naš povratak kući, a Mercedes prede kao i prvoga dana, prateći obalu idućih stotinjak kilometara. Praktički tijekom svake pauze netko nam prilazi. Mnogo ih je koji bi ga rado kupili ili se s nostalgijom prisjećaju djetinjstva. Tik pred granicom s Crnom Gorom odlučujemo se zaustaviti i posljednji put počastiti, ovaj put u nagrađivanom restoranu Mrizi i Zanave Agriturizëm. Njihova je deviza jednostavna – razmišljaj globalno, jedi lokalno. Potonje smo itekako prakticirali tijekom naše putešestvije po Albaniji, ali nikad tako ukusno kao ovdje. Sada je uvelike lakše vratiti se u domovinu Mercedesa, 1500 kilometara sjeverno prema Stuttgartu. Kupe treba vratiti kući, no nakon prijeđenih 5000 kilometara i iskustva više slobodno možemo zaključiti – Albanija, zemlja koju valja posjetiti, poželjno i oldtimerom, a osobito – Mercedesom.