Putopis Albanija – za volanom Ignisa

200 godina tišine. Pored svih draži glavnoga grada sigurno ćete se uputiti i u istraživanje, pogotovo njezinog južnog, ruralnog dijea. Vožnja se u jednom trenu pretvorila u putovanje kroz vrijeme

Put od Tirane prema jugu Albanije nije bilo samo putovanje u kilometrima nego i u prošlost, u stoljećima. Prednost turizma u zemljama u razvoju je upravo u tome što su svoju povijest uredile samo na pojedinim mjestima za koja naplaćuju ulaznicu, a ona prava, sirova i autentična ostavština nekadašnje stvarnosti gurnuta je u sporedne ulice gradova ili sela koja nećete pronaći ni u jednom vodiču ili travel blogu. Nas je zanimala upravo ta neušminkana povijest pa smo krenuli u potragu za njom.

Da je živ, Enver bi nam bio susjed

U Gjirokastër smo ušli u sumrak s planom da ovdje prenoćimo pa ujutro krenemo prema čuvenim pješčanim plažama na samom jugu Albanije uz grčku granicu. Jedinu slobodnu sobu pronašli smo u starom dijelu grada, što zapravo i nije kritika jer nas se novi dio grada nije uopće dojmio. Glavna ulica s modernim staklenim zgradama u koje su se nastanile banke i korporacije, butici i kafići s pregršt umjetnog svjetla, a iza njih smeđesive stambene zgrade kao visoke brane oko betonskih dječjih igrališta, djeluju isprazno i dosadno.

Probijali smo se kroz gust promet prestrojavajući se iz trake u traku kao da svi na cesti sudjelujemo u nekom velikom tetrisu, glazba iz kafića miješala se s onom iz otvorenih Mercedesa. I neprekidnom bukom trube, vječnim ‘trademarkom’ prometa zemalja u razvoju.

Nakon trećeg kružnog toka ulica se počela uspinjati i sužavati, a zvukovi su nestajali iza nas. Danas se pitamo je li onaj posljednji kružni tok bio neki ulaz u crvotočinu kroz koji smo ušli u 17. stoljeće. Uz uske i strme ulice obložene kamenom, kakvim je nekoć bila obložena Mesnička ulica u Zagrebu, nizale su se kamene kuće građene za vrijeme Otomanskog carstva. Ulice su u nekim dijelovima toliko uske da bi manje vješt vozač retrovizorima strugao fasade pod UNESCO-ovom zaštitom. Vještina je posebno dobrodošla naiđe li iz suprotnog smjera drugi auto pa je potrebno voziti unazad do prvog proširenja ili dvorišta. Srećom, našim Suzukijem Ignisom upravljao je vješt vozač.

S terase našeg ‘guest housea’ po noći nismo mogli vidjeti puno, ali jutro je rasvijetlilo nevjerojatan panoramski pogled, na tvrđavu s desne strane uzdignutu nad piramidalnim krovovima katnica podbočenih debelim gredama. Ispred nas prostirao se grad omeđen planinama Mali i Gjerë. Prva kuća s lijeve strane naše terase rodna je kuća autoritarnog komunističkog lidera Envera Hoxhe. Da je živ, Enver bi nam bio prvi susjed. Spustili smo se u susjednu ulicu koja nosi ime Ismaila Kadarea, književnika koji je proglašen prirodnim neprijateljem Hoxhine diktature te nekoliko puta predložen za Nobelovu nagradu. Kadare je pobjegao u Francusku za vrijeme Hoxhine vladavine i izvukao živu glavu, za razliku od svojih kolega koji su zbog pokušaja literarne slobode završili u zatvoru ni 200 metara od kuće – u tvrđavi iz 12. stoljeća.

Tvrđava se nadograđivala tijekom stoljeća, a posljednju je adaptaciju osigurao kralj Zog u kratkih deset godina svoje vladavine kako bi imao kamo smjestiti političke zatvorenike. Zatvor je bio poprište stravičnih mučenja političkih neistomišljenika i tijekom vladavine sociopata Envera Hoxhe. Nakon pada komunizma zatvor je pretvoren u muzej, no šetnja nekadašnjim zatvorskim hodnicima i ćelijama toliko je sablasna i realna da se čini kao da je sve ostalo jednako, samo što su mučenici iselili.

U skučenim ćelijama bez WC-a, agonija i jeza mogu se osjetiti kao materijalizirani muzejski primjerak. Zidovi i podovi umrljani su krvlju i drugim tjelesnim tekućinama, a natpisi na zidovima vrište o zlu kondenziranom u tim komorama za mučenje. Kao da muzejski dio nekadašnjeg zatvora nije bio dovoljno sablastan, ušuljali smo se u krilo zgrade koje još uvijek nije raščišćeno i uređeno za posjetitelje. Vrata ćelija pritvorena su i labavo osigurana lancem i lokotom, ali se mogu odškrinuti dovoljno da otkriju natrpanost predmetima koji su nekoć pripadali zatvorenicima ili zatvorskim čuvarima. Krvavi madraci, ženske haljine, dokumenti, knjige, puške, sjekire i nečija duga odrezana kosa spletena u pletenicu, kao suveniri jednog poremećenog režima.

Prelazak Ali Pashinog mosta

Prije povratka u sadašnjost, željeli smo uhvatiti cijeli Gjirokastër jednim pogledom pa smo se Ignisom probili do najuže prometne kapilare iznad grada u potrazi za vidikovcem. Ostavili smo auto kraj kozjeg puta iznad posljednje kuće te nastavili pješice. Uz ruševnu staju naišli smo na tablu ne veću od A5 s natpisom ‘pikëpamje turistike’. Riječ ‘turistike’ dala je naslutiti da se putokaz odnosi na nas. Koristeći google translate kasnije saznajemo da tabla kaže ‘vidikovac za turiste’, no u smjeru u kojem je putokaz upućivao, bilo je samo divlje gradsko smetlište.

Tek u pozadini, iza rastvorenih plastičnih vrećica i razbacanih rasparenih cipela čvrsto stoji Ali Pashin most. Točnije, ostatak 12 kilometara dugog akvadukta koji je Ali Pasha dao sagraditi početkom 19. stoljeća kako bi pitkom vodom s planine Sopot snabdio grad. Početkom 20. stoljeća uništen je veći dio akvadukta, ali vremenu i dalje prkosi 250 metara i 200 godina star most stisnut između dvaju brda kao konjska potkova. To što je sasvim zapušten i zametnut daleko od turista i prodavača suvenira, vjerojatno je najbolje što se tom mostu može dogoditi ako želi ondje još dugo stajati. U našem prisustvu njime su prošetala dva pastira i desetak koza. I 200 godina tišine.

Benje

Na putu prema termalnim vrelima u blizini Permeta na brdu iznad ceste spazili smo visoke čemprese. Uz čemprese najčešće stoji crkva, a uz crkvu groblje, a uz groblje selo. Uspeli smo se prašnjavim putem do crkve i groblja uokvirena čempresima. Prošuljali smo se kroz mjesto, prebrojali desetak kuća, tri dječja plača, nekoliko kokoši i lavež jednog psa te zaključili da u ovom živom muzeju žive barem tri obitelji, no nikog od stanara nismo vidjeli. Na vratima crkve stajala je obavijest koju smo preveli google translateom te saznali da se ondje u 18 sati održava misa.

Čak nam je palo na pamet da ostanemo jer u ovakvom je selu misa središnje događanje dana. No do mise je ostalo još sedam sati, a mi smo imali pregršt planova. Obeshrabreni krenuli smo prema autu i naišli na dvije bake koje su u hladu čempresa skupljale snagu za nastavak uspona strmim prašnjavim putem. U prašinu su odložile košare pune voća, povrća i sira s tržnice. Gestikulirajući pitali smo ih treba li im pomoć. Nisu nas razumjele pa smo demonstrirali. Uzeli smo košare i počeli hodati uzbrdo.

Brzo su nam se pridružile te veselo i zahvalno gestama predložile ispijanje kave. Kimnuli smo i implodirali od sreće. Izuli smo se i zakoračili u sobu od šest, sedam kvadrata s dva kauča, stolom, štednjakom na drva i televizorom. Sjeli smo na kauč ispred stola, a baka je dovukla mali kamperski plamenik i zakuhala kavu. Uza kavu servirala nam je džem te svakome po jedan bombon. Razmijenili smo mnogo osmijeha, ali ni jednu poznatu riječ. A zatim se vratili u 21. stoljeće. Ponovno.