Pikes Peak 2018.
Romain Dumas je za upravljačem električnog prototipa I.D.R vratio VW-u komadić izgubljena dostojanstva superiornom pobjedom kojom je nadmašen rekord Sebastiena Loeba i Peugeota
19 FOTOGRAFIJA Službeno ime utrke je Pikes Peak International Hill Climb, a umjetničko ‘Utrka do oblaka’ (Race to the clouds). Iza tih imena skriva se uspon na planinu u američkoj saveznoj državi Colorado koji je dug 19,99 km i sastoji se od 156 zavoja. Start se nalazi na 1440 m.n.v., a cilj je na 4300, što je 500-tinjak metara niže od Mt. Blanca, najvišeg vrha Starog kontinenta.
Uspon na Pikes Peak postao je globalnim fenomenom kada je 1988. Jean Louis Mourney snimio kratki film ‘Climbdance’ s Arijem Vatanenom u glavnoj ulozi za upravljačem Peugeota 405T16GR. Svjetski je prvak u reliju postavio novi rekord staze sa 10,47 s Peugeotom koji je razvijao 600 KS i imao 800 kg.
Trećina ‘konjice’ nestane do vrha
Povratak u budućnost – 2011. je cijela cesta asfaltirana do vrha. Posebnost Pikes Peaka je što se uz prosječni uspon od 7,2 posto auto do cilja uspne za gotovo 3000 metara. To ima za posljedicu razrjeđivanje zraka te gubitak snage motora. Konkretno, oko trećine konjice pod poklopcem motora iščezne do vrha. Dakle, ako ste na startu imali 600 KS, na vrhu je preostalo oko 400.
To nije problem koji muči I.D.R jer njega pokreću elektromotori s ukupnom snagom od 500 kW (680 KS, na svakoj osovini je jedan elektromotor od 250 kW). Dok je Loeb krenuo sa 850 KS i do cilja izgubio više od 300 KS, Romain Dumas je na cilj stigao s ‘kompletnih’ 680 KS s koliko je i krenuo.
Cijela je priča krenula ujesen 2017. kada je upravni odbor VW-a odobrio projekt Pikes Peak. Naime, nakon povlačenja iz WRC-a na kraju 2016. VW je svoj motorsport odjel usmjerio u dva nova smjera – jedan je bio električna mobilnost, a drugi razvoj modela kojima će se privatnici moći natjecati.
Direktor VW motorsporta Sven Smeets je u rujnu 2017. nazvao svog tehničkog direktora i tvorca izuzetno uspješnog Pola WRC Francois-Xaviera Demaisona da bi mu priopćio vijest o napadu na Pikes Peak, a ovom su se odmah širom otvorile oči. Znao je da na Pikes Peaku postoji klasa koja je san svakog inženjera – unlimited (bez ograničenja). Električna je klasa bila relativno lako dostižna za momčad kalibra VW-a sa svojim financijsko-tehničkim mogućnostima, jer je rekord tada iznosio osam minuta i 57.118 s. O Loebu i njegovu rekordu (osam minuta, 13.878 s) nitko se nije usudio razmišljati, a do nastupa je ostalo manje od godinu dana.
Manje dosega, više snage
Prva je ideja bila da se jednostavno elektrificira prototip Norma koji je Dumas vozio u prethodnom izdanju utrke. No to bi značilo da baterije do vrha moraju dovući 1000 kg što je previše (Loebov Peugeot je težio 850 kg i razvijao 850 KS).
Nije potreban veliki doseg, ali jest snaga tijekom 20 km koliko treba do cilja. I Smeets priznaje da su o baterijama učili svaki dan korištenja pa su tako ustanovili da je njihova optimalna radna temperatura između 35 i 70 stupnjeva.
Kako je već rečeno, mali i elegantan prototip pokreću dva elektromotora od po 250 kW (po jedan za svaku osovinu). Od samih početaka trajala je opsjednutost što manjom masom svega pa tako kao kuriozitet kruži priča o nezadovoljstvu Dumasa što na njegov poseban trkaći kombinezon (jasno, da bi bio što lakši) nije otisnut logo utrke, već je – našiven. Svaki se gram broji…
Planina daje ili uzima
No, Demaisonu je nedostajalo iskustvo u aerodinamici: “Znam konstruirati relijaški auto, ali ovo što smo radili sličnije je prototipovima iz LeMansa i tu je aerodinamika izuzetno važna.” Stoga je pozvan Willy Rampf (nekoć tehnički direktor Saubera u F1) da pomogne. Iste se sekunde nacrtao u Hannoveru i uključio u posao.
U oči odmah upada golemo stražnje krilo široko 2,4 metra: “Na planini pri vrhu zrak je rjeđi 35 posto. Zato motor izgubi trećinu snage, ali i aerodinamika izgubi efikasnost. Trebalo nam je nešto jako veliko da zadržimo potrebnu efikasnost, nikad nisam radio s tolikim krilom u karijeri”, kaže Willy Rampf.
No to je tek dio priče. Drugi dio, na koji se nitko ne može pripremiti, je sama planina koju Romain Dumas iznimno poštuje: “Ona daje ili uzima. Možeš se pripremati koliko želiš, ali ako planina ne da, ništa od rezultata. I nama je malo nedostajalo. Bilo je oblačno, maglovito, na mjestima vlažno. Da je kišilo, ne bismo ništa postigli.”
Međutim, planina je dala. Kada su sa I.D.R-a skinuti grijači za michelinke i Dumas je krenuo prema startu, potrubio je prema pravilima da svi znaju da dolazi, ali i da se životinje koje su negdje uz cestu, razbježe. U mislima je još jednom odvezao cijelu stazu te potom krenuo prema vrhu. Središnji je dio bio maglovit i vlažan, ali to ga nije pretjerano usporilo, jer je prvi put u povijesti do cilja netko stigao za manje od osam minuta. Zabilježeno vrijeme – sedam minuta, 57.148 s!
Kiša, koja je prijetila, stigla je, ali nakon što je rekord već postavljen. A na vrhu se pretvorila u snijeg koji je omogućio i grudanje. No što bi bilo da je počelo kišiti ranije?
Dumas je iskren: “Ništa. Uključiš brisače i plačeš za upravljačem.”
No u nedjelju nije bilo suza. Možda poneka radosnica skrivećki kada je radio javio vrijeme. Naime, prolazna vremena nisu radila pa nitko nije znao kako električna raketa napreduje prema vrhu. A onda se začulo – sedam… I slavlje je počelo, VW je doslovce dotaknuo nebo.
