Nissan X-trail na Durmitoru – Prstenova družina

Gotovo igličasta, zimska svježina planinskog zraka i mrzlo Nikšićko pivo iznimno nam je godilo te predivne ljetne večeri. Grad Žabjak, iako smješten u podnožju Durmitora, nalazi se na visini od čak 1456 metara, te slovi kao najviše urbano naselje u jugoistočnoj Europi. Premda je prvenstveno poznat po zimskom turizmu, ljeti nije ništa manje zanimljivo ni živo. Konstantan žamor i vreva, koncerti na trgu, prepuni kafići, parkirališta krcata automobilima iz svih susjednih država… Žabljak je okružen s čak 23 planinska vrha koji mjere više od 2200 metara nadmorske visine, 18 planinskih jezera te kanjon rijeke Tare koji je dubok 1333 metra, što ga čini najdubljim u Europi.

Da, riječ je o pravoj ‘zelenoj regiji’, stoga smo morali pažljivo birati kojim ćemo automobilom na put. Čisti ‘strujić’ nije dolazio u obzir zbog oskudne ili bolje rečeno manjkave infrastrukture, pa je izbor pao na kombinaciju iz oba svijeta – hibridnu tehnologiju. Da, s Nissanom X-Trailom e-Powerom smo se osjećali dobro pripremljenima za ovo podneblje. Razlog? Električni e-4orce ima pogon na sva četiri kotača, široke gume koje ne oskudijevaju na trakciji, iznimno je komforan i sve to nudi bez straha od dosega! Jer e-Power zapravo znači da naš Nissan eurosuper pretvara u električnu energiju.

Kako smo uopće odabrali ovo odredište? Durmitor je u posljednje vrijeme pravi hit za hrvatske trekere, planinare, motoriste i sve one željne vikend-avanture u prirodi. Nadaleko se hvale spektakularan krajolik, ukusna hrana, uzbudljive ceste, srdačni domaćini… Što je bilo sasvim dovoljno da pobudi i našu znatiželju.

Pet i pol sati za 170 km

Put od Zagreba do Žabljaka nije bio nimalo lagan, ili da budemo precizniji – nimalo kratak (11 i pol sati). Posljednji dio rute koji je vodio od Dubrovnika, preko Trebinja (BiH) i Nikšića pa sve do Žabljaka ‘koštao’ nas je pet i pol sati boravka u automobilu, iako se radi o udaljenosti od svega 170 km. Naime, prelazak dvije granice izvan Schengena se u ljetnim mjesecima pokazao kao vrlo izazovan, pa svakome tko namjerava krenuti istim putem, savjetujemo da se dobro naoruža strpljenjem.

X-trailova sjedala presvučena lijepo prošivenom kožom na svu sreću su se pokazala vrlo udobnima, a zvučna izolacija je ozbiljno shvatila svoj zadatak. Ako se suzdržite od ‘kickdowna’, buka motora gotovo da ne dopire do unutrašnjosti. Pri konstantnoj brzini i niskom broju okretaja pogon zvuči ugodno samouvjereno, a prilikom naglih ubrzanja čak i napeto uzbudljivo.

Jednu nadasve monotonu vožnju na relaciji Dolovi-Ponikvica, odmah nakon prelaska državne granice između BiH i Crne Gore, poremetila je crnogorska policija. Znate onaj stari trik, ograničenje je 70 km/h, no na jednoj kratkoj dionici se smanjuje na 50 km/h. I da, baš tu je postavljen radar, koji doduše ni nakon rasprave s policajcima – nismo vidjeli. Ili bolje rečeno, nismo vidjeli koliko smo brzo vozili. Rekli su nam 76 km/h i postavili pitanje: “A gdje toliko žurite”? S obzirom na podneblje gdje se nalazimo, zvučalo je kao dobar vic. Uglavnom, da skratimo, policija piše uplatnicu, a na vama je da se snađete kako ćete platiti kaznu. Prava metoda da testirate svoju socijalnu inteligenciju ili ostanete dosljedni principima. Birajte.

Kutak za užitak

Suprotno ovom iskustvu, zadnji dio rute od Jasenovog Polja do Žabljaka je pravi kutak za užitak. Krivudava planinska cesta nalik vrtuljku penje se kroz guste borove šume u pravcu horizonta. Često vozimo bešumno, tj. isključivo na električnu energiju i uživamo u nevjerojatnom zelenom krajoliku. Benzinski motor se tu i tamo neprimjetno uključuje i puni malu bateriju, u ovakvom režimu vožnje u prosjeku troši 5,7 l/100 km (ukupni prosjek puta 8,5 l/100 km). Iznenađujuće je da čak ni na strmim usponima motor nije preglasan.

Jer svaki mali pritisak na gas ne kažnjava se ‘hučanjem’ kao kod konvencionalnih hibridnih pogona, koji osim električnih na kotače ‘šalju’ i benzinske kilovate. Trocilindarski 1,5-litreni benzinac niti zvuči niti se doima zadihanim ni užurbanim, već s lakoćom sve ‘trese iz rukava’. Ogromni durmitorski masiv polako se nazire u daljini, njegove ‘kape’ već polako tonu u sumrak. Istražit ćemo ga drugi dan, vrijeme je za zasluženi odmor.

Cesta širine X-traila

U turističkim brošurama Crne Gore spominju se četiri panoramske rute, a ona Durmitorska među njima slovi kao najspektakularnija. Riječ je o ruti u obliku prstena, dugoj 80 km, a koja svladava visinsku razliku od 506 (vrelo Nozdruć) pa sve do 2104 metra (Veliki Štuoc). Savjetuje se praćenje putokaza ‘Panoramic Roads 2’ i smjer vožnje suprotnom onome kazaljke na satu. Budući da u prostoru Nacionalnog parka Durmitor nema benzinskih crpki ni trgovina, valja se prethodno opskrbiti jer vožnja traje pet do šest sati.

Na asfaltiranoj cesti širine našeg X-traila u početku smo se često gubili, putokazi su ponekad poprilično nejasni. Lagano smo se probijali cestom okruženom zelenim krošnjama, a na visoravnima su nas dočekali spektakularni pogledi. Totalni zen? Da, sve do trenutka kada iz suprotnog smjera ne naiđe vozilo?! Jer tada počinje igra strpljenja i ‘napipavanja’ ruba ceste. Naime, zbog visoke trave (koja još uvijek nije ni približno tako visoka kao ona zagrebačka) ne vidi se rub ceste, tj. obronka, što sve zajedno čini poprilično riskantnim. I zamornim, jer ne radi se o osam kilometara rute, već o 80 km ceste na kojoj nema zaštitnih ograda.

Isto tako, na cesti ćete često naići na odronjeno kamenje, pa trenutak nepažnje može rezultirati oštećenjem kotača ili bušenjem gume. Na to nas je upozorio i djelatnik nacionalnog parka koji nam je prodao kartu. Inače, ulaz se plaća pet eura po osobi, bez obzira bila ona u automobilu, kamperu, na motociklu ili biciklu?!

S druge strane, izbor X-traila, tj. komfornog vozila s visokim klirensom, se s obzirom na konfiguraciju ceste pokazao idealnim. Sjajno je kako se precizno može dozirati snaga u X-trailu dok lagano prolazi kroz rupe veličine košarkaške lopte. Činjenica da Nissan to često čini isključivo električno, još dodatno povećava draž terenske vožnje.

Balkanska zemlja s europskim cijenama

Od našeg prošlog posjeta Crnoj Gori, otkad je prošlo sedam godina, mnogo se toga promijenilo. Uokolo Durmitora se užurbano gradi, turizam vidljivo napreduje, no problem je što su i ostale zemlje u okruženju marljivo radile na tome. Poprilično nam je nevjerojatno da smo na cijelom Durmitorskom prstenu naišli na samo dva mjesta (naselja) s ugostiteljskim objektima, s oskudnom ponudom hrane i ne baš privlačnim cijenama.

Sasvim je u redu nuditi prirodni sok od borovnice i tursku kavu, no nešto sasvim drugo je za to tražiti šest eura. Bez računa, naravno. U hotelima i restoranima je usluga bolja, no cijene su vrlo bliske (ako ne i više ) onim hrvatskima na kontinentu. Bit će da su Hrvati ‘pali’ na količinu hrane i šarm Crnogoraca? I u ovo drugo baš nismo sigurni, no to su naša individualna iskustva koja ne moraju biti odraz realnog stanja.

Cijeli dan se mirno kotrljamo kroz mala mjesta i zavojitom cestom se uspinjemo prema dijelu Durmitora poznatom kao ‘Sedlo’. Tu se krajolik pretvara u more od stijena, a pogled prema vrhu visokom 2227 metara je zaista čaroban. Na vidikovcu je poprilično užurbano, susrećemo grupu motociklista iz Italije, nedugo nakon toga stiže i ekipa sa zagrebačkim registracijama. Kratko razmjenjujemo iskustva i pitamo ih kako im se sviđa podneblje. “Baš je dobro ovdje. Hrana je po našem ukusu, priroda je lijepa, a ceste – izuzev ove na Durmitoru – jako dobre. I super nam je što nema jezične barijere, govorimo isti jezik.” Eto, misterij popularnosti Durmitora je – razotkriven.