Mini GP-om po Islandu – Kroz zemlju vatre i leda

Jednom kada četverotaktni motor već odavno zamre u električnoj stolici, na Islandu će s entuzijazmom i dalje održavati ovu lijepu tradiciju. S grivom i repom. Četverotakt je tu bio davno prije motora s unutarnjim izgaranjem i – ako Hekla, Trolle i Co. dopuste – nadživjet će ga još dugo vremena. Islanđani, odnosno oni četveronožni, s kojih skidamo veo misterije – to mogu zahvaliti malom genetskom efektu. Uskraćeno drugim konjima, ali odobreno čvrstim otočanima – takozvani ‘tölt’, koji nadopunjuje standardne elemente hoda, kasa i galopa s pomalo čudnim hodom. Slično redoslijedu paljenja četverotaktnog motora, konji spuštaju kopita u različitim ciklusima, obično najmanje dva u istom trenutku. ‘Islanđanin’ ih može postavljati jedno za drugim, ne samo sporim već i bržim tempom, što obećava uglađen i profinjen hod. To vrijedi i za onoga tko je u sedlu.

Nimalo bezazleno, jer inače morate sami voditi računa o ravnoteži mase sjedeći u kasu, dok otočanin duge grive to radi ovdje umjesto vas. I ostat će otočanin, jer Islanđani ne dopuštaju eksportiranje. No kao i uvijek, kad jednom ode, nikad se neće vratiti. Šteta, jer na otoku u ambijentu jednog jedinog golemog vulkana ima štošta za otkriti unatoč – ili upravo zbog – samoće (tri stanovnika po kvadratnom kilometru, Hrvatska 68).

No mi ovdje ne putujemo na ‘Cavallu’, ne osvajamo vulkan doslovce konjskom snagom, već se uvlačimo u sportsko sjedalo Mini GP-a. Koji ovdje predstavlja visoko dozirani dinamički kontrapunkt svemu ostalom što se kreće po cestama, motorizirano ili ne. Od mnoštva električnih automobila do niskobudžetnih kampera pa sve do Bigfoota koji svaki dan na svojim monster-kotačima spljošti vulkan za doručak.

Na Kumhu do Bláfjölla

Ovdje nitko zapravo ne treba 300 KS ispod haube, ali hej, nama ne smetaju. Treba se ‘ispucati’ iz zavoja, svladati uske ceste prema Bláfjöllu. Kad ‘špera’ profunkcionira, a Kumho zagrize o podlogu, Mini krivuda od zavoja do zavoja staza kroz polje lave. U ovom slučaju mu na ruku ide njegovo tvrdo podešenje podvozja, no na valovitoj podlozi ili makadamu itekako bi mu godilo mekše i komfornije podešenje. Na Islandu ste svuda okruženi makadamom, ništa bez njega. Nije to samo zbog skupog trajekta i još skupljeg smještaja. Ako želite nešto vidjeti, morate sići s asfalta i ‘gutati’ prašinu.

No isplati se, ako ni zbog drugoga onda zbog ‘Lost Places’, poput napuštena hotela na Skidaskalinnu. Crveno-bijelo drvo, trijem, vrlo ugodna atmosfera. Sablasna praznina. Zlatna vremena su prošla. Šteta, osobito kada bacite pogled na male kamene hidromasažne kade u susjedstvu. Ovdje, gdje voda kipi iz zemlje s temperaturom do 80 stupnjeva, nekada ste se mogli kupati na otvorenom. I danas možete prošetati uz blato na šetnicama. Tu vam se pruža prilika da detaljnije pogledate zemlju. Doslovno. Blopp, još jedan debeli mjehur blata ‘podrignuo’ se iz rupe. Sastojci? Podzemna voda pomiješana s vulkanskim plinovima i sedimentom, pa otuda i aroma sumpora. Sumporna para ionako dominira scenom, svuda oko vas se širi i šišti. Umjesto da je kilometrima debela, zemljina kora ovdje djeluje tanko poput ljetne haljine.

Posve lagana igra za vodu, blato, paru i sve ostalo što eruptira. Dobro za Islanđane, koji zahvaljujući tome štede na ‘prljavim’ elektranama i skupim vjetropropelerima. Električna energija se dobiva iz geotermalnih elektrana i hidroelektrana. Para umjesto dima je moto na dimnjacima Islanđana. Energija je toliko održiva i toliko obilna da u Reykjavíku griju čak neke pločnike viškom energije iz sustava. Iako ne sasvim trivijalno, što pokazuje labirint cijevi oko elektrane Hellisheidi. Mnogo je tu bilo posla prilikom postavljanja debelih cijevi diljem otoka. Ipak, dobar je osjećaj da se iz dimnjaka podiže samo para – s više od 300 megavata struje i iznad 130 MW tople vode. Sveukupno, više od četvrtine električne energije i više od 90 posto tople vode na Islandu dolazi iz geotermalne energije. Uključujući snagu vode, električna energija se na Islandu proizvodi potpuno održivo.

90 km/h? Sasvim dovoljno

Snaga Mini GP-a pak dolazi iz dvolitrenog turbomotora koji proizvodi 306 KS. Za volanom vam postaje vruće samo od sebe, a bočne oštrice od trokompozitnog materijala dodaju dašak arhaizma. Potisak dolazi sa stražnjeg krila, koje u ovom slučaju kroti samo blagi povjetarac – na otoku je više od 90 km/h zabranjeno. Ceste vam teoretski dopuštaju najvišu brzinu, no zakonsko ograničenje vas limitira. Limitira vas i krajolik koji neprestano privlači vašu pažnju. Zelena mahovina, crna lava, bijeli glečeri koji svijetle u daljini. Kada se preko njega priguši oblak priguši, vulkani poput Hekle izgledaju poput svete planine Fuji. Čarolija.

I dok razmišljate i držite pravac na cesti 264 prema Rangarvallaveguru, stižete do slapa Seljalandsfoss i pomislite da ste konačno došli u raj. Prošećete uokolo, pustite da vas vodena prašina umije – ne želite više otići odavde. Tijekom lošeg vremena, umjesto duge s jednorogom možete iskusiti i gustu maglu – na svu sreću ne danas. Čak je i spori tok ‘smeđe juhe’ ispod mosta u Gamla Bruin vizualno privlačan. A to je bilo samo pola dana. Možda je pravo vrijeme za topli izvor. U Plavoj laguni ili drugdje. Blubb. I bok. Možda poslije ostane nešto vremena za brzi krug u Mini GP-u.