

Kada protok prometa postane gušći i konačno se zaglavi u središnjoj arteriji Soha poput tromboze, vrijeme je da prvi put postanemo svjesni onoga što činimo u tom kolektivnom kolapsu. Pročitajte samo to ime – McLaren Senna. Senna! Dakle, nema kompromisa, Senna se zalaže za maksimalno, za uzbuđenje svake pojedinačne mogućnosti – za vrijeme života kao trkaći vozač Formule 1, a sada u ‘koži’ ovog suludog automobila ovdje – 800 KS, 800 Nm, 1300 kg, 925.000 eura. Holy moly!
Pogledajte ga samo. Ova je stvar utjelovljenje pretjeranosti, superheroj među supersportskim automobilima, a sada stoji u gužvi, ističući se glasnim benzinskim motorom – poput Batmana u Lidlu. Ispred njega je Berlingo nekog salona za pedikure čiji je vozač – prema naljepnici na stražnjem prozoru – u referendumu u vezi Brexita glasovao za ‘Stay!’
Iza je izudarani Mini koji velikim očima cijelo vrijeme ‘bulji’ u difuzor. Veliko pitanje – zašto Senna to čini? Zašto središnji London, a ne Silverstone? Jer može, jer mu je dopušteno. To možda jest trkaći automobil, ali trkaći automobil sa zelenom kartom za civilizaciju.
Gdje, važno je istaknuti, cestovna legalnost nije jednaka tehničkoj ispravnosti. Pitanje svakodnevne upotrebljivosti ionako je jedna druga tema – posve druga tema, kao što smo i sami iz prve ruke iskusili prije samo nekoliko sati. Prvotno sve teče glatko. Kada smo stigli, Senna nas je već čekao u McLarenovu Technology Centreu u Wokingu – onom staklenom NLO-u gdje serijski razvijaju izvanzemaljska vozila.
Ljudskim rukama. Nakon šetnje trkaćom poviješću, koja se potpuno i opsežno proteže u predvorju, slijedi zapanjujuće malo formalnosti. Bez imalo komplikacija, samo dva potpisa. Ovdje i jednom tamo. Molim! Hvala! Izvolite i ključ.
Jedna stvar nedostaje, srećom. Prtljažnik. Oni su u superautomobilima rijetko veliki, ali ipak uvijek nekako prisutni. Ne i u Senni.
Prednji dio uvelike se koristi za hladnjake ovog dijaboličnog stroja, a stražnji za motor i usisnike zraka. Sve što ostaje je malen pretinac iza sjedala. Tamo stanu točno dvije kacige – ili kofera koji imaju oblik kaciga. Svejedno, mi smo uspjeli nagurati nešto odjeće i četkice za zube.
No kamo s opremom za fotografiranje? Jedina opcija – prostor za noge ispred suvozača, što je nažalost značilo da je dragi kolega otad morao sjediti u svojevrsnom fetus položaju. Zvuči smiješno, a i izgledalo je tako. Osim iskrivljenim kolegom kraj mene, kokpit se ističe funkcionalnom elegancijom.
Gotovo sve se sastoji – kao i, načelno, cjelokupan automobil – od karbonskih vlakana; upravljački panel mjenjača s dvostrukom spojkom fiksiran je izravno na kućište vozačeva sjedala – mali otvori na vratima povećavaju dojam brzine. Osim toga, sve za vožnju nepotrebne funkcije su uklonjene – prekidači za vrata i prozore nalaze se u stropnoj oblozi. Baš kao i startna tipka koja pokreće moćan biturbo.
Zvuk? Glasan, nezgrapan i s blagim strojnim podtonom. Manje poput balade, više poput Metallice. No iskreno, izražena buka ispušnog sustava ne bi se uklapala u radikalni reduktor esencijalnog poput njega. Uostalom, od 2500 o/min, kada grmljavina dvaju turbopunjača prelazi preko osmocilindraša, akustika se usklađuje s apokaliptičnim potiskom.
Za 2,8 sekundi Senna eksplodira do 100 km/h, oznaka 200 pada nakon 6,8 sekundi, a najviša brzina iznosi 335 km/h – time i točno 307 km/h više od današnjeg prosjeka brzine. Toliko o tome.
Pritom katkad poprilično dobro klizi na ovim gradskim cestama. Prednji borilački dio gužvu razdvaja kao Mojsije more, izvrsna preglednost pomaže kod slaloma među dvokatnim autobusima, a nevjerojatna trakcija kod startova sa semafora. Posebno dobro: upravljanje – hidrauličko, hiperdirektno, komunikativno.
I zatim pulsirate kroz gradsku vrevu. S lijeve i desne strane izmjenjuju se lanci hotela, reklamni zasloni, prodavaonice kebaba, butici i redovi viktorijanskih kuća, dok London odozdo masira vozača i suvozača – spojevi mostova tresu, poklopci šahtova udaraju. Udobno? Nimalo! No što kažu mladi yuppieji u putničkim blogovima u kojima isprobavaju najbolje kafiće ‘Chai-Latte’ u Oslu? Čovjek metropolu treba osjetiti.
Međutim, Senna vas ne privlači samo u grad, već i privlači sam grad. Njegovu pažnju, njegove ljude. Kao svjetlost moljce. Djeca, umirovljenici, poslovni ljudi, otmjene žene – svi u tren oka postaju paparazzima.
Katkad gotovo ugrožavajući vlastite živote. Jedan se poštar rikšom zaletava u zaustavljeni taksi jer mu je pogled zalijepljen na Sennu. Kasnije jedna gospođa dotrčava iz Harrodsa, skidajući visoke potpetice Manolo Blahnik kako bi uslikala selfie. Nevjerojatno.
Dobro je primijetiti i ono što ne pripada Senninim najvećim vrlinama. Taj automobil nije estet, preferirajući izvlačenje vlastite erotičnosti iz fizikalnih zakonitosti umjesto pravila umjetnosti. Ništa na njemu nije dekorativno i suvišno ili nije prisutno same prisutnosti radi.
Prema gore zakrenute cijevi ispušnog sustava, očne duplje, masivni ‘rogovi’ na stražnjici – sve ispunjava određenu funkciju, koja je uglavnom aerodinamične prirode. Jer zrak je Sennin životni eliksir. Iz njega usisava svoju dinamiku, njime kanalizira i balansira. Generira najviše 800 kilograma potisne sile, a samo dio te sile dolazi odozgo.
Drugi dio stvara posebno oblikovana podnica, kao efekt usisne čašice, što zahtijeva spuštanje karoserije 39 milimetara – gotovo dovoljno da prednjim spojlerom s asfalta skuplja opuške cigareta.
Za posljednje faze našeg razgledavanja grada, međutim, dovoljno je mehaničko prianjanje. Ponovno skrećemo u smjeru trendovskog Shoreditcha, a zatim se povlačimo nazad preko Tower Bridgea, jer suvozača polako hvataju grčevi.
Još jedan noćni počasni krug kroz prsten Piccadilly Circusa, još jedan nalet nevremena i prema gore rastegnutih palčeva – mnogo izravnih, mnogo više neizravnih na Instagramu. Zatim se isključujemo. Grubi smjer – normalnost. Prometna gužva sada se raspada, a i uhođenje je oslabjelo.
Četvrta brzina, ‘easy going’, dok Sting na radiju pjeva ‘Englishman in New York’ – legal alien (legalni stranac – izvanzemaljac), kakav je Senna čak i u svojoj zemlji.