Ligurija u Renault Capturu – Savršena za svaku fotografiju

Uvijek monotona vožnja autocestom zapravo nije mogla biti bolja jer je bila isprekidana tek povremenim pauzama za doping cappuccinom (koji uglavnom košta manje od dva eura). Naš 145 KS snažan testni hibridni Renault Captur E-tech Engineered nije trebao čak ni to, već je put od 770 km odradio gotovo bez punjenja spremnika. Iako slovi kao gradski SUV, bez problema je podnio teret brzog putovanja od Zagreba do Genove, u čemu mu itekako pomaže velik doseg (800 do 900 km).

Dakako, željeli smo se što prije dokopati Ligurije – zelene, stjenovite i mirne – stoga Captur nismo nimalo štedjeli na gasu. Prespavali smo u Genovi, u hotelu koji je doslovno na obalnoj cesti SS1. Riječ je o povijesnoj Via Aureliji koja povezuje Ventimigliju na sjeveru i Rim na jugu, cesti koja podjednako vrvi lijepim prizorima, kao i kamerama za mjerenje brzine.

No ovo posljednje nas uopće nije zabrinjavalo jer Talijani subotom i nedjeljom doslovce hrle na ovu lokaciju, pa se promet svodi na režim stani-kreni. Iako je neobično da su pritom neki gradovi gotovo prazni, pa se kroz Finale, Vardo i Savonu može proći bez ikakvih gužvi i stajanja.

Kada se cesta raščistila, prepustili smo se vrevi zavoja, uspona i nizbrdica. U blizini Rapalla – gradića koji je u povijesnom kontekstu itekako važan za naše prostore – hipnotizira nas azurno plavo Sredozemno more.

Sve zajedno pomalo podsjeća na Opatiju, ne samo zbog sličnih mirisa, nego i stila gradnje te šarolikosti povijesnih vila. Rapallo se u međuvremenu iz glamuroznog utočišta slavnih iz razdoblja Belle Époque transformirao u popularno lječilište za umirovljenike. Vikendom je, pak, šetnica uz plažu zakrčena automobilima koji trube te uglavnom mlađim, modno osviještenim ljudima koji uživaju u brojnim kafeterijama i restoranima uz more.

Ovdje doista vrijedi ona ‘vidjeti i biti viđen’, no samo u prijepodnevnim i večernjim satima. Jer većina restorana od 14 do 19 sati – ne radi! I da, kroz tipičan talijanski prometni kaos jure vraški brzi skuteri zbog kojih ne smijete skidati pogled s retrovizora svog automobila. Zapravo, kada o svemu malo bolje razmislimo, vjerojatno je bila komfornija varijanta ostaviti automobil u Genovi te dalje nastaviti na nekoj unajmljenoj Vespi…

Misli su nam se potvrdile kada smo u Rapallu skrenuli u slijepu ulicu koja vodi u Portofino. Cesta duga 8,6 km u prosjeku se vozi 25 minuta, ako imate tu sreću da se na okukama ne susretnete s autobusom. Srećom, sve je prošlo glatko po nas, čak smo četiri kilometra u komadu uspjeli odvesti na struju, s obzirom da smo bili nježni na papučici akceleratora.

Pitoreskni gradić luksuzan je koliko i savršen, i to za svaku fotografiju. Svjetski poznato otmjeno ljetovalište zbunjuje naša osjetila. Raspored pastelno obojenih višekatnica s tipičnom talijanskom patinom oko malog lučkog zaljeva ne može biti slikovitiji. Mali ribarski brodovi ljuljaju se uz rivu, usidreni tik uz luksuzne jahte superbogatih. Zelene padine iznad starog sela prošarane su vilama iz snova i minijaturnim dvorcima.

U Portofinu nema mjesta za obične milijunaše, već samo za one ekstra bogate. Poznate osobe poput Humphreyja Bogarta, Giorgia Armanija, obitelji Pirelli i Agnelli te nedavno preminulog bivšeg talijanskog premijera Silvija Berlusconija, (od)uvijek su bile rado viđene na ovome mjestu. Portofino je fantastično lijep i traumatično skup, uostalom Ferrari nije bez razloga nazvao svoj automobil po njemu. Paprene cijene osjetili smo i na vlastitom novčaniku, s time da smo ispis svakog računa kontrolirali jer se ‘znaju dogoditi greške’. Zanimljivo je da te greške redovito idu na našu štetu…

No koliko god Portofino bio skup, u cijeni parkinga po satu ne može nadmašiti naš Dubrovnik. Dva i pol eura za sat vremena u garaži je sitniš u odnosu na naš biser juga. U pravilu, više od tri do četiri sata vam ni ne treba, jer u tom vremenu stignete uživati u cappuccinu ili aperolu na Faro di Punta del Capu, pogledati crkvu San Giorgio, prošetati Piazzetom i kupiti suvenir…

Vraćamo se u Rapallo te se ludo strmom cestom vozimo u planine. Svakim dobivenim metrom visine bježimo od silne sparine koja je toga dana umarala te uranjamo u svježi zrak bukovih šuma. Prijevoji del Bocco, Cento Croci i Velva su divni, osobito njihovi fluidni i brzi zavoji. Tek kada smo stigli do obale mora u Lévantu, ponovno susrećemo gušći promet. Lévanto je ulaz u Cinque Terre, jedan od najljepših dijelova obale na Mediteranu, koji je UNESCO uvrstio na popis svjetske baštine.

Cinque Terre u prijevodu znači ‘pet svjetova’, a zapravo je pet sela bilo toliko izolirano do 70-ih da je svako formiralo svoju mikrolokaciju. Stanovnici malih mjesta živjeli su samodostatno od ribarenja i uroda s polja koja se protežu od mora do planina. Ljudi i danas ovdje uzgajaju masline i povrće, proizvode vino, ali pokušavaju zaraditi i od turizma.

Od pet sela sa svojim naslaganim kućama pastelnih boja koje se spektakularno drže uz stijene iznad mora, najviše se ističu Vernazza i Manarola. Unatoč ljetnoj najezdi turista, njegovi su stanovnici uspjeli zadržati opušteni mediteranski izričaj svojih gradova bez automobila. Staze između kuća ponekad su čak preuske za inače sveprisutne Ape-tricikle.

Ništa manje uzbudljive nisu ni uske ceste koje krivudaju od SS 370, koja se proteže visoko uz planinu, dolje do Vernazze, Corniglie i Manarole, jer uvijek omogućuju prekrasan pogled na Sredozemno more, vinograde i sela. Iako je obala uz Cinque Terre duga tek 15 kilometara, treba vam neko vrijeme da je upoznate.

Konačno, fantastičan kraj rivijere Levante je Portovénere, luka iz koje nas put sljedeći dan vodi nazad do Zagreba. Naravno, i ovaj će put biti dostatan jedan spremnik goriva.