Kolumna: Dino Milić-Jakovlić

Zapravo uistinu ne mogu odrediti u kojem trenu su se moji interesi okrenuli prema oldtimerima, no to je moralo biti još u tinejdžerskoj dobi. Naravno, obožavao sam tada i nove aute, desetak godina uvjeren da je Lancia Delta nešto najljepše ikad nacrtano, mnogo prije no što je dobila proširene blatobrane i dodatak Integrale. Općenito, bilo je to doba ravnalom dizajniranih modela i obožavao sam ih – od svih crteža koje sam radio, najponosniji sam bio na jednu uglatu limuzinu kojoj sam dao zvučno ime Dinos Wichita, a zapravo je bila blatantna kopija Renaulta 9.
No, za razliku od većine ostalih autima opsjednutih vršnjaka, imao sam i izravan uvid u povijest, kućnu kolekciju autića, u kojoj su se mogli pronaći modeli iz svih razdoblja automobilizma, nekoliko knjiga… Kada sam saznao da se u Zagrebu organizira reli oldtimera, počeo sam redovito pohoditi start – u trideset i tri godine propustio sam samo jedan, kada sam se na lošinjskoj klimi oporavljao od netom preboljele upale pluća. U talijanskim i njemačkim časopisima, koje se ponekad moglo nabaviti na kioscima, požudno sam gutao reportaže o starim autima te napamet znao stranice s oglasima za mistične i zaboravljene marke – Facel Vega, Borgward, Iso…
Bugatti kao ultimativni san
Na vrhu tog Panteona sazidanog od nabacanih informacija nalazila se najvrjednija, najrjeđa, najmističnija marka – Bugatti. Zamišljao sam kako ću jednog dana otići do Francuske ili Engleske i, negdje, napokon vidjeti jedan primjerak tog ultimativnog sna. Putem na maturalac nisam očekivao ništa epohalno – prvi sam put putovao u inozemstvo, no bilo je to vrijeme komunizma i u zaostalim zemljama poput Mađarske i Čehoslovačke nisam mislio da bih mogao vidjeti išta zanimljivo, nadajući se tek pokojoj Tatri. Put nas je vodio i u Beč, no ondje sam se eventualno nadao ponekom modernom prestižnom modelu.

Ovaj je Renault bio službeni automobil Vaclava Havela

Najveći dio vremena boravili smo u Pragu. Znao sam ponešto o tome da su Česi imali najveću automobilsku tradiciju među zemljama Istočnog bloka, no pretpostavljao sam da je to sve zatrto – zlatno doba bilo im je prije rata, a ako je u slobodnom Zagrebu jedini međuratni automobil u prometu bila bijela Lancia Ivana Gerersdorfera, što bi mogli imati od ruske čizme zgaženi Česi? No imali smo dobrog vodiča, činio se kao osoba koja zna ponešto o svačemu, pa sam ga upitao gdje u Pragu mogu vidjeti stare automobile i pronaći neke knjige i časopise o njima. Uputio me na konkretne knjižare, gdje ću uistinu nakupovati doslovce svu dostupnu literaturu o oldtimerima (tada otprilike količinom jednaku onome što smo mi u Hrvatskoj uspjeli objaviti do danas, samo kvalitetnije) i preporučio Tehnički muzej. Nije mi znao reći detalje, osim jednog, da je ondje najstariji Bugatti na svijetu.
Slobodni sam dan umjesto za pivnice iskoristio za posjet muzeju – i ostao zaprepašten. Bilo je ondje mnogo sjajnih vozila, koja nisam ni poznavao ni čuo za njih, a i spomenuti Bugatti, koji me ipak ostavio malo hladnim. Tip 13 iz 1910. značajan je i divan, no tako nisam zamišljao da bi jedan stroj iz Molsheima trebao izgledati. A zatim, nekoliko koraka dalje – prava stvar. Trkaći Tip 51. Ogoljela srebrna karoserija bez tipičnog svijetloplavog premaza… To nije bio prigovor, ovakav je polirani aluminij izgledao moćno. Automobil je bio savršen, sve što jedan Bugatti i mora biti. Naravno, posvuda su postojali natpisi da je zabranjeno dodirivati eksponate, no morao sam ih prekršiti, pod cijenom izgona – dok nitko nije gledao, na brzinu sam jednim prstom na sekundu dotaknuo aluminij, samo kako bih se uvjerio da ne sanjam.

Sjajna zbirka motocikala i bicikala
Teška srca, ipak sam krenuo dalje, zaokrenuo iza prolaza do sljedećeg dijela muzeja, koji još nisam vidio – i stao. Nisam više posve siguran, bilo je to prije trideset godina, ali mislim da sam možda i zaplakao. Nakon ostvarenja životne želje o viđanju Bugattija, jedva mi je nekoliko minuta ostao na prvom mjestu, kao najljepši automobil koji sam dotad vidio. U odjeljku s trkaćim vozilima stajao je nevjerojatni, patinirani Mercedes-Benz W154 iz 1938. godine. Protok vremena nekadašnju je ‘Srebrnu strijelu’ obojio nekom nijansom starog zlata, upravo neopisivo savršeno lijepom. Na sve ostale razloge za savršenstvo koje taj fantastični trkaći bolid ima, dodan je još jedan, koji nikakva restauracija ne može nadomjestiti – prirodno starenje.

Navodno je jedan Böhmerland sličan ovom u Zagrebu 1970-ih bačen u Savu

Prošlog sam mjeseca ponovno bio ondje. Nije mi to prvi povratak u taj muzej, već odavno imam neke druge favorite, zapravo ni T51 ni W154 ne bi bili među prvih nekoliko automobila koje bih odabrao iz postave. No ovo je prvi put da nisam išao sam u muzej, a brat, koji mi je pravio društvo, strojarske je struke. Zahvaljujući njegovu uočavanju neobičnih tehničkih rješenja, koja sam ili ne bih primijetio ili barem ne bih znao objasniti, prvi put uz automobilsku podjednako, ako ne i više, uživao sam i u sjajnim zbirkama motocikala i bicikala i u željezničkom odjelu. Nažalost, netransportne odjele nismo stigli ni obići, jer jedan dan, bez sumnje, u tom muzeju nije dovoljan.

Kada se sjetim, dođe mi da zaplačem
Da se razumijemo, zagrebački Tehnički muzej Nikola Tesla je izvrstan i rado odem onamo, no češka uloga u svjetskoj tehnološkoj povijesti ‘ponešto’ je veća od hrvatske, što se mora odraziti i na razini spektakularnosti središnjih nacionalnih tehničkih muzeja. To je očekivano, no malo me razočarala simbolička razlika novije povijesti u muzejskim postavima. Renault 21 i Škoda Superb u Pragu zauzimaju mjesto nekim zanimljivijim starim vozilima, no oba su automobili čeških predsjednika, Havela i Klausa (bilo bi povijesno opravdano da se kod nas u postavi nađe Tuđmanov BMW, kad su nam Titovi auti već izmaknuli), a drugi usto simbolizira i fantastičan oporavak Škode. Kod nas su na njihovim mjestima vizualno zanimljiviji automobili, Maserati Quattroporte i Dok-Ing XD. No simbolički, jedan je automobil čiji je prethodni vlasnik na toliko zlu glasu da se na nekoliko javnih licitacija nitko nije usudio nadmetati za njega, pa je poklonjen muzeju, dok je drugi prototip projekta propalog prije ulaska u serijsku proizvodnju.
Ta dva automobila fascinantno simboliziraju gdje je Hrvatska danas u odnosu na Češku, i kakva je. Kada se prisjetim kakav je odnos bio prije trideset godina, kada sam prvi put bio ondje, dođe mi da ponovno zaplačem. Samo ovog puta ne od fascinacije neočekivanom ljepotom…