Motor mu ima 7 litara snažan je 360 KS i duži je od pet metara, a u gepek mu stanu četiri trupla…
Mnogi ih gledaju i dive im se, no rijetki se na kraju odlučuju izdvojiti pozamašnu svotu novca za neki od legendarnih muscle carova. Damir Pintek je ove godine ugledao veliku priliku na njemačkom internetskom oglasniku te odlučio okončati svoju fazu promatranja i istraživanja. Potegao je do Nizozemske po unikatni Ford Thunderbird iz 1970. godine
‚Našao sam ga sasvim slučajno, na stranici mobile.de, pregledavajući iz znatiželje što se nudi od američkih vozila iz takozvane muscle car klase“, govori nam Damir Pintek zvani Pinta, dok sa svog Forda Thunderbird, u predivno uređenoj drvenoj garaži, skida debelu zaštitnu ceradu. Odmah na početku raspričao se o cijeloj proceduri uvoza, odnosno unosa, budući da je specifikum ovog automobila ipak to što je riječ o oldtimeru čije je ‘mjesto rođenja’ Novi svijet.
„Moram priznati da su me isprva uplašile sve negativne glasine o PV-tablicama – odnosno o ograničenom broju kilometara u godini dana, obaveznom članstvu u klubu oldtimera i sličnom – koje su se kasnije pokazale sasvim neopravdanima. Poanta cijele priče jest da nitko nije sasvim upućen u proceduru uvoza takvog vozila u Hrvatsku. Slične su probleme imali i neki moji prijatelji koji su uvozili oldtimere iz SAD-a, uvijek su se na kraju pojavile komplikacije. No, proces i umnogome ovisi o tome je li vozilo prije bilo registrirano u EU, odnosno je li uneseno iz EU ili uvezeno iz trećih zemalja.“
Modeli do 1972. godine
A Pintin je Thunderbird uvezen iz SAD-a u Nizozemsku, pa je to donekle olakšavalo cijeli postupak. Tako je na koncu strast prevladala strah pa je Ford Thunderbird pete generacije zakrčene američke autoceste s pet traka zamijenio uskim i egzotičnim magistralama u kontinentalnim dijelu Hrvatske. „Meni su to najdraži automobili, kako zbog dizajna tako i performansi“, nastavlja naš sugovornik. Pinta favorizira razdoblje od 1965. do 1975., s time da počasno mjesto u toj epohi zauzimaju modeli do 1972. Zašto? Naime, kada je u SAD-u zavladala velika naftna kriza, proizvođači su na muscle carovima počeli drastično smanjivati snagu. Dodge Charger, Super Bee i Chalenger, Plymouth Cuda i Road Runner, Chevrolet Chevelle, Pontiac GTO, Buick GTX, Ford Torino… Sve su to legendarni američki modeli koji su godinama uvijek iznova zavodili našeg sugovornika, no kako sam naglašava – oduvijek su bili izvan njegova platežnog razreda.
„Priznajem, donedavno ovakav Thunderbird nisam nikada vidio ni na fotografiji, a ni uživo. Često pohodim susrete američkih vozila – poput domaćeg okupljanja Trash&Burn u Međimurju ili pak nekih vrlo poznatih u inozemstvu – no ovaj ‘personal luxury coupe’, kako ga Amerikanci nazivaju, je nekako ostao ispod mog radara.“
Pinta priznaje da su ga oduševile kupeovske linije koje su kombinacija onih na muscle carovima i velikih limuzina, a performanse su samo dodatno pojačale njegovu zaljubljenost. „Pod haubom je big block V8 sa 429 kubičnih inča iliti 7033 ccm koji razvija 360 KS. Po tom je pitanju zadovoljio moje kriterije, budući da sam oduvijek govorio da ‘amerikanac’ mora imati obujam iznad 5700 ccm, više od 300 KS, više od pet metara dužine te da u gepek moraju stati minimalno četiri trupla (smijeh).“
Veliki dodatni plus na Fordu je jedan detalj – stražnja su svjetla raspoređena preko cijelog stražnjeg kraja. Naravno, i cijena mu je odgovarala – raspitao se koliko bi ga koštao uvoz, odnosno davanja (vidi okvir), osiguranje… te zaključio da je unutar raspoloživa budžeta.
U izvornom stanju
Pinta je odmah kontaktirao prodavatelja u Nizozemskoj i dogovorio probnu vožnju, a netom nakon toga i prijevoz do Hrvatske. „Thunderbird je u EU stigao iz SAD-a u prosincu prošle godine, kupljen je od drugog vlasnika i u izvornom je stanju. Nikada nije bio udaren ili farban, cijela unutrašnjost je u originalu i izuzetno je sačuvana s obzirom na godine koje ovaj muscle car nosi na leđima“, s oduševljenjem recitira naš sugovornik dok se iz jesenskog sna budi moćni V8. Naravno, cijeli ovaj ritual pripremanja i pokretanja Thunderbirda odvija se s nevjerojatnom pedantnošću i predanošću, vlasnik samo što mu naglas ne tetoši – ‘my precious’.
No prije samog kretanja na vožnju uočili smo još nešto – Thunderbird je u svoje vrijeme nudio nevjerojatnu količinu tehnološke i inovacijske renesanse. Naime, kada otvarate vrata, odmah svijetli lampica koja vas upozorava da koristite zaštitni pojas.
Isto tako, kada su upaljena svjetla, a uključujete žmigavac, pali se i dodatno svjetlo sa strane koje osvjetljava zavoj. Riječ je o opremi koja je dolazila serijski, dok ste za tempomat, klimu, električne podizače stakala, električno podesivo sjedalo vozača ili sekvencijalne stražnje žmigavce (laici bi rekli poput onih danas u Audiju) ipak morali nadoplatiti.
Komfor i luksuz
Što je u Fordovoj ‘Gromovitoj ptici’ dolazilo besplatno, velik su komfor i luksuz. Naime, već prvi metri vožnje otkrivaju nevjerojatnu sinergiju udobnosti ovjesa i sjedala. Uslijed vrlo mekane postavke ovjesa Ford se cijelo vrijeme na cesti ljulja kao da plovi na morskoj pučini. Stoga isprva svaki zavoj prolazimo s nelagodom, pritom nervozno ‘cukajući’ upravljač lijevo-desno kako bismo održali zamišljenu putanju, no kasnije sve sjeda na svoje mjesto te postaje sasvim uobičajeno vozačko iskustvo. Uobičajeno, naravno, u smislu da nema negativnih nuspojava, no goleme dimenzije vozila u kombinaciji s uskim zagorskim cestama neprestano pozivaju na oprez.
Moćni V8 u svakom trenutku pokazuje svoj potencijal, a iako je zvučna izolacija u ovom automobilu više no dobra (za te godine, naravno), grgljanje i rika agregata neprestano dopiru duboko u naš slušni kanal. „Originalni ispušni sustav nije stvarao zvučnu kulisu kakvu po mom mišljenju moraju imati američki V8. Sve je to bilo poprilično sramežljivo, decentno. Stoga sam u hrvatskoj manufakturi Shacal naručio četiri nova ispušna lonca i sada to zvuči kako treba – dovoljno glasno, no nikada pretjerano i iritantno“, zaključuje Pinta. Dok paradiramo Zagorjem i uživamo u jednom od posljednjih lijepih jesenskih dana, primjećujemo da je Thunderbird pravi lovac na poglede. Za njim luduje mlado i staro, svi reagiraju na podmukli zvuk moćnog big blocka. Kako i ne bi, jer malo je ovakvih automobila još preostalo na našim cestama pa su njegovi vlasnici svakim danom sve veća atrakcija. I to osobito ako je riječ o ovoj kombinaciji kompatibilnih osobenjaka.
Velika zbrka
Thunderbird sam isprva želio registrirati na obične tablice. Carinici, špediteri, ljudi iz osiguranja – svi su mi govorili da se to može. No kada sam krenuo u realizaciju, ispostavilo se suprotno. Na kraju sam ga registrirao kao povijesno vozilo i nisam zažalio
Moj prvi korak su bile probne tablice te traženje relevantnih podataka o automobilu na Internetu (tehničke karakteristike). Naime, dobro sam pretpostavio da o Thunderbirdu neće biti moguće naći podatke kod nas, odnosno da se s time nitko od nadležnih službi neće pretjerano ‘zabavljati’. Sa svim papirima otišao sam u stanicu za tehnički pregled da mi napišu potvrdu o izuzimanju od homologacije. Bilo mi je logično da to učine jer je auto znatno stariji od 30 godina koliko je potrebno da bude oldtimer. Međutim, rekli su da ne mogu ništa dok ne dobiju potvrdu od Hrvatskog oldtimer saveza (HROS-a). Nevjerojatno mi je pojmiti da je HROS glede toga više rangiran od CVH?! Dakle, najprije sam na carini pitao što mi sve treba uz original prometne, račun za plaćena davanja u EU, papire o transportu i uvozu u EU te račun za vozilo. Rekoše mi – budući da je riječ o oldtimeru, izuzeće od homologacije. A gdje se to dobiva? Kažu na tehničkom. Odoh tako na tehnički, no bez HROS-ove potvrde ili potvrde CVH ne mogu se maknuti dalje. CVH-u sam dao fotografije i podatke o automobilu, oni su mi izdali nekakvu ‘papirologiju’. No ponovno je problem bio što nemam potvrdu HROS-a pa sam produžio u drugu stanicu za tehnički pregled gdje sam izuzeće dobio bez problema. S izuzećem sam napokon mogao na carinu, poplaćao sam sve što je trebalo te naposljetku stigao i do registracije. Na Thunderbird nisam mogao staviti ‘normalne’ tablice već samo PV, pa sam na kraju kontaktirao HROS, ispunio potrebne formulare, platio što je trebalo te poslao podatke u savez da mi izdaju OT-knjižicu vozila. Uglavnom, nakon dva mjeseca jurnjave po institucijama (a da mi pritom nitko nije rekao zašto auto ne mogu registrirati na obične tablice), odustao sam i uzeo PV-tablice, što je u konačnici ispalo sasvim dobro jer je osjetno jeftinije. Ionako ne skupim više od 5000 km godišnje. I još jedno razbijanje mita – nije potrebno biti članom oldtimer kluba da biste posjedovali oldtimer. U formularu koji je potrebno ispuniti i predati kako bi se dobila OT-knjižica vozila pitanje je u koje svrhe namjeravate koristiti vozilo. Jedna od ponuđenih opcija je i odgovor da vozilo želim koristiti u svoje slobodno vrijeme. I tu je zapravo sve jasno.
Zaključno – kada bih ponovno uvozio takav auto, najprije bih otišao u HROS jer očito bez njihova ‘amena’ sve ide vrlo teško. A bez njihove potvrde o izuzeću vrlo brzo ulazite u carinski prekršaj, što – vjerujte mi – ne želite. No još jednom napominjem – nikako mi nije jasno zašto to ne može odraditi CVH ili nadležno ministarstvo?