File Juričević, ing.prometa, stručna voditeljica i predavačica u autoškoli – “Hrvatska ima najmanji postotak mladih vozača u Europi”

AMS: Kakav je interes mladih za vožnjom?

Juričević: U ovom sam poslu više od 10 godina i definitivno se trendovi mijenjaju. Interes mladih javlja se u nekoj kasnijoj dobi, nema više da se čeka 17 godina i tri mjeseca da bi se upisala autoškola. Iz iskustva rada s njima rekla bi da se možda ponajviše radi o strahopoštovanju prema današnjem prometu, ne osjećaju se dovoljno spremnima i sigurnima. Definitivno razmišljaju o sigurnosti zbog čega je više takvih nego onih koji jedva čekaju vozačku kao prije. Danas je prosjek upisa negdje sa 24 godine, što je zanimljivo i granica tzv. mladih vozača. Potvrđuje to i podatak da Hrvatska ima najmanji postotak mladih vozača u Europi.

AMS: Jesu li roditelji ti koji ih tjeraju na polaganje?

Juričević: U manjem postotku, što je dobra vijest. Jer kada ih tjeraju onda je teže raditi s njima, primjetno je da na polaganje idu sa svojevrsnom prisilom. Kada samostalno odluče tada su i spremni suočiti se sa svojim strahom od prometa. Prva rečenica im je najčešće: “Ja se bojim, možete li mi pomoći.” Naravno, ima slučajeva kao primjerice nedavno kada je jedna djevojka krenula polagati na automatiku, a onda se poželjela prebaciti na ručni mjenjač. Odmah sam znala da je to bilo na ‘nagovaranje’ roditelja. Nakon razgovora ipak je ostala na automatiku što je i bilo logično jer se tako osjećala puno sigurnije, a i živi u Londonu gdje bi koristila isključivo takvu vrstu mjenjača.

AMS: Je li polaznicima bitna sama cijena? Postoji li neki rang uspješnosti auto škola prema kojoj bi se mogli orijentirati?

Juričević: Ne. Mi smo čak radili anketu s više od 400 ispitanika prosječne dobi između 18 i 30 godina, što i jesu najčešće naši polaznici. Možda njih deset posto je navelo cijenu kao uvjet obuke. Ono što su najviše isticali je kvaliteta obuke, predavača, instruktora odnosno kvalitetan rad općenito. Hrvatski auto klub na kraju svake godine omogućuje uvid u uspješnost (stupanj prolaznosti) auto škola, ali te informacije dobivaju same škole. Hoće li ih one dalje javno distribuirati ovisi o njima.

AMS: Je li polaganje na automaticima sve zastupljenije? Jesu li električna vozila počela igrati značajniju ulogu?

Juričević: Unatrag zadnjih desetak godina raste interes za polaganje na automaticima, ali u konačnici to još uvijek nisu velike brojke, otprilike pet do 10 posto. Ali, kako prije uopće nije bilo potrebe za time možemo govoriti o značajnijem pomaku. Nekad je to bilo isključivo jer ste imali zdravstvenih problema. Zanimljivo je da nas za električare gotovo uopće ne pitaju, što bi rekla da je utjecaj roditelja koji su, tako da kažem ‘stara garda’. Ali sigurno će se i to promijeniti.

AMS: Kao odgovor na pandemiju koronavirusa i posljedični lockdown pojavila su se online predavanja? Jesu li se polaznici u međuvremenu vratili u klasične klupe?

Juričević: Ne, mi smo ostali i dalje online iz jednostavnog razloga što su se rezultati prolaznosti iz prvog puta na visokom prosjeku od 95,72 posto, na što sam iznimno ponosna. Čemu mijenjati nešto što funkcionira. Da ne govorimo o praktičnosti ili uštedi vremena. Sat može biti kraći ali efikasniji, što je svima bitno. A možete iz bilo kojeg dijela svijeta pratiti predavanja i nastavu. Dodatno, na kraju tečaja imamo opciju da polaznici odrade individualne vježbe sa mnom, on line ili tu u školi.

AMS: Što je najveći problem novijih generacija?

Juričević: Rekla bih da je koordinacija definitivno najveći problem. Ruka, noga, pokret, pogled, sve to objediniti, staviti u jedno. Dakle sama motorika, gdje se ponekad ne zna što je lijevo, a što desno, ali i pad koncentracije što je vjerojatno posljedica “modernog” načina odrastanja s puno elektroničkih uređaja, a manje klasične igre. Sigurno da je instruktorima teže nego prije. Kod mene na predavanjima nije uvijek lako objediniti grupu od 15 ljudi koji imaju različite interese i različite mogućnosti. I onda svima zadržati pozornost koja je u svijetu današnjih mobitela iznimno kratka. Tada vrijedi – ponavljanje je majka znanja, jer svaki kandidat na vožnje mora krenuti kao gotov proizvod.

AMS: Je li onda uopće dovoljan nastavni fond vožnje od 35 sati?

Juričević: Niti približno. Što znači uopće 35 sati školske vožnje za naučiti iznimno tešku radnju pri čemu ste odgovorni za sve sudionike u prometu oko vas. U prosjeku bih rekla da kandidat koji je dobar i koji će položiti ispit iz prve treba između 45 i 50 sati vožnje. Veliki dio naših kandidata i uzme te dodatne sate. Za one sa slabijom motorikom, naravno i više, pri čemu to ne treba gledati kao trošak već kao investiciju. Naposljetku, nismo mi svi isti. U konačnici, ako si i odvozio 35 sati ne znači i da si nužno naučio voziti. Pri tom je to više problem mlađe generacije, oni stariji se žele ugodno osjećati dok voze.

AMS: Je li online nastava jedino moderno nasljeđe korone?

Juričević: Ne, naravno. Sva se predavanja snimaju pa im polaznici uvijek imaju pristup. Jednako vrijedi i za prvu pomoć. I pripremni su materijali u digitalnom obliku, baš kao i moji osobni koji se šalju kandidatima, jer mi ipak razmišljamo “zeleno”, no uvijek ih možete ispisati ako želite osjetiti papir pod prstima. Tu je naravno i naša aplikacija no u konačnici sam se ispit provodi na računalu.

AMS: Što je najvažnije da bi kandidati uspješno savladali autoškolu?

Juričević: Definitivno rad s ljudima, morate im pružiti podršku, ali biti i pet koraka ispred njih. To im je važno jer se po prvi puta susreću s nečim što im je najvećim dijelom strano. Zato im puno znači kada ih netko prati kroz sve korake polaganja. Najveći je izazov pak nadvladati strah. Zato primjerice radimo pretispitne sate gdje sam ja kao stručni voditelj u ulozi ispitivača. To je ujedno i njihov najstresniji dio obuke jer su se na instruktora već navikli, ali ne i na treću osobu koju vide u retrovizoru bez obzira što me poznaju s predavanja. Ovakav postupak pretispitnog sata je unutar pravilnika rada autoškole i bez njega se ni ne bi smjelo pristupiti ispitu no škole se nažalost rijetko kada pridržavaju toga. Polaznici ovakvu praksu često navode kao veliku pomoć u rješavanju stresa i veliki vjetar u leđa pred sam ispit, a kod onih koji se nisu najbolje snašli ponavljamo proces. Često se kandidati i sami jave. Isto tako, mi uvijek odradimo i vožnju autocestom, svojevrsni izlet na malo daljnju destinaciju s više kandidata kako bi se oni upoznali realnim prometom (naplata cestarine, pretjecanja velikim brzinama…) u kojem će sutra aktivno sudjelovati. To nije obavezno, ali je nešto što naši polaznici naglašavaju kao super pozitivno iskustvo. Kao što uvijek kažemo, autoškola je prije svega rad na sebi.