Nevjerojatna Delta Dunava

Koga vraga bismo radili na Dunavu? Bezobrazno pitanje ako govorimo o najvećoj i nedovoljno iskorištenoj europskoj ‘autocesti’. Svi Dunav dižu u nebo i kunu se u njegov potencijal, ali se uz njega ne vežu baš previše. Ima razloga. Možda zato što je na Dunavu kudikamo lakše sresti dvoglavog orla nego zaštićenog orla štekavca – a nije da ih nedostaje. Zavedeni crnom magijom ljudskih razlika i povijesnih činjenica lako je na Dunavu izgubiti glavu pa se utopiti u pogrešnim teorijama i propustiti suštinu. Tada vas spasiti može samo rakija ili ljuta rumunjska palinka. S orlovima nad Dunavom sjajno je poentirao Claudio Magris u knjizi ‘Dunav’ koja je na policama redakcije i ovo putovanje čekala barem sedam godina. Istinita je to priča o nečem velikom i nikad realiziranom, kakva i jest većina stvari na ovim prostorima. U Rumunjskoj svi o Dunavu govore kao Hrvati o Jadranskom moru – divno je i moglo bi se iskoristiti ‘sto puta bolje’, ali…
Karavane prolaze, psi Rumunjskom itekako laju, a Dunav nikoga ne čeka. Kao duboki obris balkanskog poluotoka ‘ovdje’ jedini trajnom silom poput kičme spaja obale lijeve i desne kulture. Rođen iz dvaju potoka, Dunav je prvi stigao u Europu, prije Beča, Bratislave, Beograda, pa i Bukurešta koji je ipak zaobišao. Dijelio je države, monarhije, pa i cijeli Balkan na ‘istok i zapad’ – iako teče tim smjerom. Na svom ušću se nagomilao kao da ne želi završiti, odbijajući svoj kraj ‘namotao se’ u svoju deltu. U privlačan turistički lokalitet, zastrašujući, istodobno prostran, ali i klaustrofobičan. Osjećaju se posebne i ozbiljne sile, kao da postoji red u svom tom kaosu gdje uz amazonsku aromu, u bespuću šaša i rukavaca koje izgleda kao labirint za zvjerinjak, ptice i ribe koje čekaju na čistilište i svoj kraj.
Velika je to čekaonica kojoj se svi opiru, kao i sama voda Dunava, jer ne žele uploviti u svoj kraj. Kraj života, vode i priče koja prigodno završava u mračnom Crnom moru. U ništavilu koje su Grci s razlogom nazvali, zbog negostoljubivosti i praznine, tmurnim Crnim morem koje na kraju usisava život. No lijepo je, privilegija je vidjeti taj kraj. Kraj koji je s razlogom, čini se, smješten u Rumunjsku, među Rumunje koji ga jedini svojom ravnodušnošću mogu podnijeti.

Delta Dunava je..? Zeznuta, da se pristojno izrazimo. Nije za svakoga, a osobito ne za one koji u torbi nose štikle. Tamo se ne trebate, a vjerojatno ni nećete nikome svidjeti. Tamo ćete shvatiti da euforija može biti tiha, a razočaranje inspiracija koja se pretvara u novu potragu. Tamo se ne završava usput jer Delta je u svakom slučaju posljednja stanica. Mnogi su je tijekom povijesti povezivali sa smrću, ali ipak se tamo i dalje dolazi na preporuku. Međutim, nevini organizam svakog smrtnika neizbježno će otvoriti Pandorinu kutiju i postaviti pitanje naglas: „A gdje se Dunav točno ulijeva u more? Gdje je točno kraj?“ I baš kao što ne znamo točan odgovor kad počinje smrt, tako je i s Dunavom. No postoji civiliziran odgovor.
Kod mjesta Suline, gdje je srednji rukavac, onaj koji juri ravno prema zapadu i zabija se u Crno more. No, dvije trećine vode i svega što Dunav donese iz europskih prijestolnica ipak iščezne kroz najsjeverniji tok kod ruske Kilije, gdje život rijeke iščezava uz čak više od 40 kapilarnih ušća. Treći dio života Dunava u Crno more se ulije pored Sfantu Gheorghea, gdje smo noćili. No, kažu da još dio Dunava nestaje i još jednim, četvrtim podzemnim južnijim dijelom, preko jezera Razim, gdje kraju svjedoči velika kolonija pelikana. Tko ih želi vidjeti, mora se ustati i otići na izlet prije zore, oko sat vremena vožnje čamcem za 70-ak kuna.
Uglavnom, tako se i turizam isprepleo sa silom rukavaca Delte, pa ljubitelji ptica, divljih konja, ribolova, botanike itekako dolaze na svoje. Samo, svi oni zaokupljeni svojom strašću možda su spašeni promišljanja Delte. Uz šume potopljena hrasta koji se plitko uhvatio na pijesku i divlje konje u trku, te predjele gdje ljeti temperatura doseže i 60 stupnjeva, Dunav pokazuje i sasvim drukčiju sliku zimi – kad se smrzne i zaustavi vrijeme. Tad bi se možda najlakše mogla odrediti granica između vode i kopna, zaključio bi neki inženjer, ali nje realno na Delti nema. Ondje ljudi ne žive ni na kopnu ni na vodi, a rezultat je i savršena mreža kanala napravljena između 1880. i 1902., a vjerojatno i kasnije. I ona nije slučajna, a ni nasilno postavljena kontra zakona vode i prirode. Tad ne bi opstala, baš kao što ni život na koncu ne možemo zadržati grčem. Kanali Delte su savršeni u svom kaosu, za putovanje, ali i osjećanje rijeke, pa i svega što nudi. Poput ljudskog krvotoka, jedva shvatljivo i dokučivo s gomilom tajnih prolaza i iznenađenja na površini od 4300 metara kvadratnih, što vam je nešto veće od našeg polutoka Istre.
Filozofirali smo dosta, i tek smo treći dan uspjeli uhvatiti fazni pomak sa sporijom frekvencijom potrebnom za razumijevanje Sfantu Gheorghea koji možda ima 500 stanovnika. Šarene su to rušne kućice planski razvedene po pješčaniku koje su zapravo staro selo, ali se gotovo sve iznajmljuju. Od 150 do 400 kn za noć, a na nekima piše ‘masa traditionala din peste’ i broj telefona. Pun pogodak po cijeni od oko 500 kn za ukupno tri ručka i tri večere. Da, dobro ste čuli, tamo se jede dobro i jeftino. Samo riba? Bojali smo se smrdljivog šarana, mulja, ali lokalci nekim začinima, ljutinom i bijelim lukom, inače odvratni tolstolobik (vrsta šarana) pretvaraju u slasnu deliciju. Teško je i zamisliti kombinacije za ribe sa zeljem, ali na Delti je valjda vrhunac evolucije ribljeg kulinarstva koji se razvija uz Dunav. Vidjeli smo podosta krava uz rukavce, ali nitko nam ih nije ponudio. Tuga se može ubiti u pivu koje stoji oko četiri kune ili gemištima za otprilike dvije kune.

Nema rasvjete, ali Sfantu Gheorghe je vjerojatno najsigurnije mjesto u Rumunjskoj. Lako ćete susresti govedo na pješčanom putu ili pak nekog pijanog turista koji nije dobro shvatio kamo ide. Ipak, čuje se po kućama da se mnogi zabavljaju, nahranjeni pustolovnim izletima i dojmovima s ekspedicija. Ispunjava Dunav svakog svog gosta, a relaksaciju nudi na obližnjoj pješčanoj plaži. Pravoj, morskoj, dugoj, sa svim sadržajima, ali ne i gužvom jer smještajni kapaciteti nisu veliki. Svatko nosi svoju vrećicu s pivom i svi lagano teturaju do 0,8 promila, ali bez ekscesa.
Treći dan odmora na Delti otkriva da se tu nema što za raditi i iako ne znamo zašto, još uvijek ne želimo otići. Ta hipnotična konačnost i sav taj zanos svršetka europske kičme stvaraju energiju i osjećaj da ste na pravom mjestu. Na mjestu gdje vas ne zabavljaju umjetnim sadržajem, štiklom ili organiziranim životom. Ovdje imate svoj ritam i, iako je posve drukčiji od svih ostalih, ima smisao. Valjda stoga što je kraj blizu, pa sve dobiva na važnosti. Otići ćete kući lako, jer nije atraktivno za oko i kameru, barem ne kao naša plava obala, ali poželjet ćete se vratiti. Samo nećete baš znati zašto i čemu. To je ta energija.