Posjetili smo garažu koja je pripremila aute za hit film Izazivač Le Mans ’66

Superformance godišnje sastavlja 325 replika, a riječ je o legendarnim američkim klasicima poput Forda GT 40, Shelby Cobre i Corvette Grand Sport. Posjetili smo središte tvrtke u Los Angelesu, razgovarali s direktorom te uživali u brutalnom potisku i nefiltriranom zvuku ovih moćnih retro snagatora.

Manofakturu Superformance posjetili smo još 2016. i provozali replike legendarnih modela koje ćete vidjeti u ovom blockbusteru

Slobodno pritisni gas, neka zvijer prodiše punim plućima – sugestivno će sa suvozačeva sjedala, Lance Stander, generalni direktor manufakture Superformance. Stojimo na križanju bulevara Rockfield i Bake-parkwaya u Irvineu, dijelu šireg Los Angelesa te čekamo zeleno svjetlo.

Za upravljačem smo Superformancea MK III, koji nije ništa drugo no jedina replika Cobre koju je službeno odobrio Carroll Shelby, te uživamo u podmuklom tonu i sporom bubnjanju Fordovog V8 na praznom hodu.

Standardni Mark III je najjeftiniji u ponudi, oko 60 tisuća dolara ukoliko ga sami sastavljate. S druge strane, posebne aluminijske izvedbe nekih modela dosežu između 300 i 400 tisuća dolara

Kompletne nožne komande su pomjerene u lijevu stranu, smještene su nezgodno, usko jedna kraj druge. Tanak drveni upravljač te vrlo duga ručica mjenjača, kao i mnoštvo okruglih instrumenata porazbacanih po kokpitu presvučenim kožom, zaokružuju fantastičan vintage doživljaj.

U ovom slučaju na nožnoj pedali kontroliramo čak 530 KS i 715 Nm okretnog momenta. Kažemo „u ovom slučaju“ jer Superformance svakom kupcu ostavlja mogućnost odabira motora, odnosno pripadajućeg tuninga. Tako konkretno s ovom šasijom možete spajati Fordov motor sa 302, 351, 460 i 427/428 kubičnih inča te Tremec-mjenjač s pet brzina ili Fordov četverobrzinski „top loader“.

Ključ u ruke

Dobro je to poznata „kit-car“ priča, kakvih je uostalom bezbroj na tržištu, no Superformance je po mnogočemu poseban. Prije svega jer je riječ o prvoj manufakturi koja daje „ključ u ruke“ bez ijednog repariranog ili improviziranog dijela na automobilu.

Sve su komponente nove, tako je već 20 godina, pa kupac točno zna što dobiva. Kod mnogobrojnih kit-auta proizvođači se koriste onime što trenutačno imaju na lageru, pa primjerice ne znate je li diferencijal nov ili rabljen.

Zeleno svjetlo najednom „bode u oči“, zabijamo papučicu u pod te uživamo u najagresivnijem zvuku motora koji smo dosad čuli, kao i u nefiltriranom osjećaju potiska. Brutalno, ludo, nasilno, psihotično – ubrzanju doslovce nema kraja.

Mi smo u Americi, a takve se avanture „od nula do 400 metara za 11 sekundi“ ovdje kažnjavaju zatvorom

Munjevito sve vraćamo u stanje „normale“, paradiramo širokim bulevarom brzinom od 55 milja na sat i započinjemo razgovor s Lanceom.

Ubrzanja pariraju sportašima novijeg datuma proizvodnje, ali tek kad počneš raditi na upravljaču, shvaćaš da je zapravo riječ o „staroj školi“, zar ne?! – uz smiješak će Lance.

Inače, ovaj Južnoafrikanac je već kao dijete pomagao svome ocu u autoservisu, te je u 37. godini odlučio preseliti u Los Angeles i pokrenuti vlastiti posao. Isprva je to bio Hillbank Motorsports (1999.) da bi kasnije postao i generalnim direktorom

Superformancea, manufakture koja proizvodi licencirane legendarne replike poput Corvette Grand Sports, Forda GT 40 ili pak Shelby Cobre u kakvoj se upravo vozimo.

Lance Stander, generalni direktor manufakture Superformance

Naravno, prvo nas je zanimalo kako ide posao. Lance kao da je jedva dočekao to pitanje – Trenutačno imamo pravu ludnicu, naravno u pozitivnom smislu. „Low volume manofacture act“ (Zakon o malim proizvođačima) za koji sam se žestoko zalagao i lobirao, je napokon prošao i sada se za nas male proizvođače počinju događati velike stvari.

Proizvodit ćemo automobile za koje ćemo dobivati savezni VIN, odnosno broj šasije, što znači da ih možemo bez komplikacija izvoziti u cijeli svijet. Količina je ograničena na 325 jedinica godišnje, no to je sasvim dostatno za nas.

Ujedno, pravilnik je važan jer naši automobili dobivaju skupnu homologaciju, iako nemaju popratne sigurnosne sustave (ABS, ESP, zračni jastuci itd.).

Retromanija u punom jeku

Zanimalo nas je znači li to da se na njima moramo potpuno odreći modernih sigurnosnih standarda. Lance nas je odmah prekinuo – Ne, nikako! Nedavno sam u Kinu isporučio Cobru koja ima ugrađen ESP, ABS, klimu, moderno ubrizgavanje i katalizator. Upravo dvije posljednje stavke su osobito važne novom krugu kupaca koji ovaj retro automobil koriste u svakodnevnoj vožnji.

Njima je potrošnja itekako bitna. Primjerice, tradicionalne Cobre mogu s galonom (3,6 litara) prijeći od devet do deset milja (14 do 16 km), dok je s novim sustavom ubrizgavanja u igri od 20 do 26 milja (32 do 42 km). To je dvostruko više. Znate, ima ljudi, poput moga prijatelja u New Yorku, koji se u Cobri voze svaki dan na posao.

Dakle, dnevno „tuku“ 60-80 milja. S druge strane, ima i onih koji naprave svega 1000 milja godišnje, što nas dovodi do priče o tipičnim i atipičnim kupcima. Nepobitna je činjenica da je tipični kupac iz godine u godinu sve stariji…

Pročitajte intervju s Makedoncem koji sastavlja Cobre u Americi OVDJE!

To su ljudi koji su sada blizu 60, viđali su Cobre kao djeca u njihovim danima najveće slave. Ti su automobili tada koštali nešto ispod 6000 dolara (vidi okvir), što je u 60-ima bilo pravo bogatstvo. Cobru nikada nisu gubili iz vida, no redom su dolazili žena, kuća, djeca…

Ponekad ne nužno i tim redoslijedom – uz smijeh će Lance – no poanta je da novca za ispunjenje toga automobilskog sna nije bilo. Prošlo je više od četiri desetljeća, djeca su otišla svojim putem, kredit za kuću je otplaćen pa je napokon došao red da se počaste onim što su cijeli život sanjali. Naravno, originalne Cobre sada vrijede milijune, no tu su replike koje su cjenovno prihvatljive.

Na stol je bacio 100 tisuća dolara i odvezao se sa smiješkom

To bi bila priča tipičnog kupca, no prema Lanceovim iskustvima u posljednjih nekoliko godina, mnogo se toga promijenilo. Sada dolaze iz različitih društvenih sfera, profesija i generacija, a zajedničko im je da ih sve zajedno žestoko trese retromanija.

Nedavno sam osobno prodao Cobru mladom programeru. Ima spetljanu kosu, „dredlokse“, a Cobru je prvi puta vidio na facebooku – s čuđenjem će Lance. Uopće nije znao da se može kupiti takav automobil, došao je kod nas na probnu vožnju i – „baam“. Na stol je bacio 100 tisuća dolara i odvezao se sa smiješkom. Prodao sam je nedavno i jednom country pjevaču.

On je odmah s vrata vikao da zna što želi, ali nam je postavio ultimatum – drugi dan se u njoj želi odvesti kući! Sreća naša pa imamo mehaničara kojem za kompletno sastavljanje treba osam sati, namjesto tjedan dana kao nekima (smijeh).

No, Lance je u cijeloj priči želio naglasiti da se posao širi, te da je u respektabilnom uzletu. Vidljivo je to i po poslu s rabljenima. Njegova druga tvrtka – Hillbank – trenutačno prodaje više rabljenih no novih replika. Lance ujedno tvrdi da njegove replike imaju najveću vrijednost pri daljnjoj prodaji.

Ukoliko ste kupili Superformance prije 20 godina, danas za njega možete dobiti više novca no što ste ga onda platili. U pravilu, prvu godinu gube 10 posto (porez, registracija itd), slijedi manji pad vrijednosti od dodatnih pet do deset posto, no nakon pet godina cijena počinje lagano ići prema gore – ponosno će Lance.

Naša testna vožnja doslovce je prohujala s vjetrom, a Lance inzistira da nas još jednom provede kroz tvrtku te da cijeli razgovor zaključimo uz kavu. Svaka prostorija na adresi Autry 6 djeluje podjednako impresivno, bilo da je riječ o predvorju ili uredima. No, najugodnije smo se osjećali u velikoj garaži i servisu, gdje je trenutačno kompletan vozni park Superformancea.

Sastavljanje prema originalu

Dakako, zanimalo nas je zašto proizvodnju šasija nije prebacio u LA, već ih i dalje doprema iz Port Elisabetha u Južnoafričkoj Republici. Odgovor je bio odmah spreman – Tvornica Hi-tech, koja proizvodi šasije, započela je s radom prije otprilike 30 godina, a opseg posla je neprestano rastao.

Da u ovom trenutku prebacim cijeli posao u LA, prema sadašnjoj cijeni rada, trebalo bi mi 30 do 40 milijuna dolara. Mislim da toliko ulaganje nema smisla, pa sam posao nastavio dalje kako sam ga i započeo.

„Američki kupci žele ‘staru školu’ Cobre, s velikim obujmom motora, više karburatora… No, u posljednje vrijeme sve ih se više odlučuje za moderne sigurnosne sustave i ubrizgavanje goriva“

U osnovi, naš princip sastavljanja je identičan onome originalnome iz 60-ih. Tada je šasija također stizala s druge strane Atlantika, iz Velike Britanije, a Carroll Shelby je na domaćem terenu ubacivao motor i mjenjač – zaključuje Lance.

Mi na sve to možemo samo dodati da je Shelby za života donio pravu odluku u izdavanju licence ovom Južnoafrikancu. Budućnost njegovog nasljeđa, po svemu viđenome, je zasigurno u pravim rukama.

Shelby Cobra CSX2000

Najskuplji američki sportaš svih vremena

Carroll Shelby je 1962. dobrano uzdrmao svijet sportskih automobila. U zastarjelu šasiju AC „Ace“ ubacio je novi Fordov „small-block“-motor, te auto tehnički prilagodio enormnom porastu snage. S masom od samo 916 kg, Cobra je doslovce „pomela“ tadašnje konkurente.

Proizvedeno je 655 „small-block“ Cobri (62.-65.), a prodavale su se po cijeni od 5995 dolara. Prvi i originalni primjerak pod kodnom oznakom CSX2000 nalazi se u muzeju Shelby u Las Vegasu. Riječ je o najvrjednijem američkom sportskom automobilu, a nedavno je nepoznati kupac za njega ponudio čak 23 milijuna dolara. Naravno, prva Cobra ostala je u muzeju gdje se i danas, zajedno s ostalim povijesnim modelima, može razgledavati.

Zanimljivo je da je sve u originalu osim pohabanog vozačevog sjedala i – boje. Naime, plava Cobra nekoliko je puta lakirana u različite boje jer je Shelby želio dospjeti na što više naslovnica. Tako je svakom magazinu prodao „ekskluzivu“, odnosno priču da se radi o drugom automobilu. Svakako zanimljiva marketinška strategija.