Niki. Jedan, jedini i jedinstven

… lako moguće da jesam, jer još sam od mnogo ranije dobi bio zainteresiran za automobile. U svakom slučaju, slike s te izložbe još su mi vrlo žive u glavi, zapravo među najranijima kojih se uopće sjećam… Bio je tu narančasti March s velikim sponzorskim natpisom Beta, kakvim je Vittorio Brambilla te sezone ostvario jedinu F1 pobjedu u karijeri, a Lella Lombardi postala jedinom vozačicom u povijesti Svjetskog prvenstva koja se upisala u krug osvajača bodova.

Utrkivao se u Beogradu, otvorio casino u Zagrebu

Opaki Ferrari 312 PB bio mi je posebno dojmljiv, jer sam doma imao Mebetoysov model u omjeru 1:43 – tada nisam znao da je u kvalifikacijama za 1000 kilometara Spa 1973. Jacky Ickx tim automobilom odvezao krug prosječnom brzinom od 263,41 km/h.

To će, ne varam li se, nevjerojatnih četrdeset i pet godina, do lanjskog kvalifikacijskog kruga Kimija Räikkönena u Monzi, koji je ljestvicu, uz korištenje svih postignuća suvremene tehnologije, podignuo samo na 263,588 km/h, ostati najbržim krugom odvezenim na nekoj neovalnoj stazi u povijesti. Laudin se Ferrari 312T, naravno, kočoperio na središnjem mjestu izložbe, no mene je ipak više fascinirao nevjerojatni Bluebird CN7, vozilo za brzinske rekorde Donalda Campbella.

Poprilično se dobro sjećam i rasporeda vozila na izložbi, kao i zvuka go karta sa staze koja se nalazila uz nju – prvi put sam čuo jedan od najljepših zvukova u univerzumu, onaj trkaćeg motora na visokim okretajima. Naravno, sačuvao sam sve suvenire pribavljene tog dana, brošuru, naljepnicu i tri značke.

Mnogo godina kasnije, još uvijek mi nije jasno kako je Zagreb uspio dobiti tako spektakularnu izložbu, posebice jer sam danas mnogo svjesniji no tada koliko su značajni i aktualni bili izloženi primjerci, ako su bili autentični. Nedavno preminuli Lauda tom je prigodom posjetio Zagreb, kroz koji je najvjerojatnije barem prošao i jednom ranije, kada je 1969. nastupio na utrkama u Beogradu.

Naravno, nisam ga upoznao ni tada, a ni kada je prije nekoliko godina bio na otvorenju jednog casina, a sada nažalost znam da nikada ni neću, premda je jedan od nekoliko svjetskih prvaka u povijesti s kojima bih najradije porazgovarao.

Znate li samo osnovne podatke o njemu, tri titule prvaka svijeta te čudesan povratak sa samrti nakon nesreće na Nürburgringu 1976., to vam može dati naznake veličine, no ne i objasniti potpunu posebnost uloge koju je ovaj Austrijanac imao u svijetu utrka i koju nitko ne može nadomjestiti. Kolosom ovog sporta Nikija nisu učinili samo rezultati, pa čak ni taj čudesan oporavak, nego i njegove jedinstvene karakterne osobine te stav spram života.

O većini drugih područja života znam mnogo manje nego o autima i utrkama, no nisam siguran da sam ikad i igdje naišao na toliko izravnu, a pritom inteligentnu i za komentar kompetentnu osobu. Onoga koji, kao u poslovici, popu kaže pop, a bobu bob.

Uvijek isporučio obećano

Hladan, analitički um dao mu je tu samouvjerenost, koja mu je pomogla u usponu na vrh. Primjerice, Louisu Stanleyju i Enzu Ferrariju izravno je rekao ‘neke stvari’, što bi sve ostale zasigurno dovelo do izbacivanja iz momčadi – no uspješni vođe ekipa to ne postaju ako ne znaju slušati i dati priliku. Lauda im je ukazao na pogreške, rekao što mu trebaju omogućiti da ih ispravi – i potom svaki put isporučio obećano.

Njegove riječi o bolidima, pravilima, kolegama – nerijetko su prelazile sve granice pristojnosti i mnogi ga stoga nisu voljeli. No te se riječi nisu nimalo razlikovale – ovisno o tome je li njihova meta bila pred njim ili ne – nije bilo zakulisnih igara, ušminkavanja, različitih verzija za različite ljude…

Lauda je uvijek jasno i precizno govorio točno što je mislio o svakoj temi, ne brinući pritom hoće li se to nekome svidjeti ili ne. Baš kao što nakon nesreće nije pristao na estetske operacije, već samo na one koje su mu pomogle da vrati funkcionalnost – primjerice, onu spaljenih kapaka. I to je lakonski opisao, rekavši kako, za razliku od većine ljudi, on ima opravdanje za svoju ružnoću. Zbog te izravnosti i dosljednosti, čak i oni koji ga nisu voljeli kao vozača i osobu, s vremenom su ga počeli poštovati.

Promjene koje je Niki donio u svijet utrka unijele su tektonski poremećaj. I ranije je bilo pravih profesionalaca, vozača s osobnim liječnicima… No on je sve podignuo na mnogo višu razinu. Njegov je cilj bio postati najboljim, a da pritom nije imao ‘izvanzemaljski’ talent Jima Clarka ili Ayrtona Senne.

Znao je da mora raditi i pružati više kako bi dospio na vrh, pa je to i činio, pomakavši granice u fizičkoj spremi, režimima ishrane i vježbe, sposobnosti tehničkog i znanstvenog razumijevanja bolida, svih elemenata pripreme za utrku… Upravo njegovim radom na sebi možemo definirati prijelaz između romantične epohe playboya te visoko profesionalizirana sporta koji traži potpunu vozačevu posvećenost.

A takav je bio i u drugim poslovima, a zasigurno i u privatnim odnosima i sitnicama. Zapravo, da pritom nije imao i izvrstan smisao za humor, a jest, bio bi vjerojatno iritantan i nepodnošljiv perfekcionist.

Natjerao Boeing na prizemljenje

Nebrojene su anegdote o Laudi, jedna fascinantnija i nevjerojatnija od druge, no ključni trenutak njegova života dogodio se daleko od trkaćih staza. Kada se Boeing 767 njegove tvrtke Lauda Air srušio u Tajlandu 1991., uzevši živote 213 putnika i deset članova posade, mnogi su ostali fascinirani da je, kao prvo, osobno razgovarao s obiteljima žrtava, bez odvjetnika i PR-menadžera, a potom i uspjehom u dokazivanju da do nesreće nije došlo zbog pogreške pilota ili neadekvatna održavanja zrakoplova.

Niki je osobno uspio dokazati inherentnu konstrukcijsku pogrešku na tom modelu, te natjerati Boeing da prizemlji sve ostale primjerke i prepravi ih. Koliko je stotina ili čak tisuća života time spasio, možemo samo nagađati.

Postoji nekoliko, ne mnogo, ali ima ih, vozača koje po talentu i ostvarenim rezultatima na vječnom popisu najvećih imena ovog sporta stavljam ispred Laude. No nisam siguran da bih ikoga – uz moguću, no nipošto i sigurnu iznimku Juana Manuela Fangia, kojeg smatram najvećim i po tim ranije spomenutim kriterijima, kao potpunu osobu, uključivši u jednadžbu cijeli život, sve ostvareno na stazi i izvan nje – mogao pretpostaviti Nikiju. On je naprosto bio jedan, jedini i jedinstven.